Brat Daniel: Nakon što je bio mrtav nekoliko sati, iznenada se vratio u život, a ovo je njegovo potresno svjedočenje o čistilištu
Kapucinski brat Daniel Natale (1994.) bio je još jedan od svetaca povlašten da vidi čistilište. Proces njegove beatifikacije započeo je u srpnju 2013. u San Giovanni Rotondu.
Michele, kako su ga njegovi roditelji krstili, rođen je kao četvrti od sedmero djece, 11. ožujka 1919. u San Giovanni Rotondou. ,,, Dana 4. lipnja 1933., na blagdan Pedesetnice, krenuo je prema samostanu da prisustvuje Svetoj misi i kako bi primio blagoslov prije ulaska u sjemenište kapucinske braće. U sakristiji je upoznao Padre Pija. Velika je bila njegova radost i iznenađenje, jer otac nije bio povezan s vjernicima već dvije godine. Od njega je Michele je primio poseban blagoslov.
Kad je stigao do Vico del Gargana, pokazalo se da više nema ni jednog bogoslova. Ostao je kao postulant u samostanu devet mjeseci nakon čega su ga prebacili u Foggiju. Želeći testirati mlade postulante, provincijal mu je dao da pročita životopis sv. Conrada iz Parzhama. Pročitavši knjigu petnaestogodišnjak je otišao pred Provincijala da ga pregleda. Otac Bernardo d’Apicella bio je zadivljen. Rekao mu je da bude spreman jer se otvara bogoslovija.
No Michel je odgovorio: “Ne, Oče, ja želim ostati samo brat! Došao sam u samostan biti svetac, a moje čitanje života sv. Conrada učilo me da se ne mora biti svećenik kako bi se postigla svetost. ”
U novicijat je ušao 1935. godine i uzeo ime Daniel. Godinu dana kasnije, položio je privremene zavjete, a 1940. godine vječne. Tijekom Drugog svjetskog rata i bombaških napada 1943. godine pružao je prvu pomoć ranjenima, pokopao mrtve i spašavao svete spise. Nakon rata pomogao je demobiliziranim vojnicima. Godine 1952. u Klinici Regina Elena dogodilo se nešto od velikog značenja za ostatak života.
Već neko vrijeme brat Daniel je patio od teških bolova u trbuhu. Kada je posjetio liječnika i bio pregledan, dobio je najgoru moguću dijagnozu: rak slezene. U one dane to je značilo smrtnu kaznu. S ovim tužnim vijestima otišao je vidjeti Padre Pija, koji mu je rekao: “Neka bude operacija!” “Nema smisla”, rekao je brat Daniel. “Liječnik kaže da nema nade. Znam da ću umrijeti. “Na to je otac odgovorio:” Nije važno što kaže liječnik. “I uputio ga je liječniku u kliniku Regina Elena i rekao: “Ne brini. Ja ću uvijek biti s tobom.”
Rekao je to tako jakom uvjerenjem da je brat Daniel odmah otišao u Rim. Tamo je vidio liječnika kojeg mu je otac preporučio: U početku je doktor prof. Riccardo Moretti odbio raditi operaciju. Bio je uvjeren da njegov pacijent neće preživjeti. Na kraju, neki unutarnji impuls potaknuo ga je da riskira.
Operacija se dogodila sljedećeg jutra. Unatoč tome što je bio anesteziran, Brat Daniel je ostao pri svijesti. Iako je pretrpio veliku bol, nije to pokazivao; doista, bio je sretan što je Isusu prikazao svoje patnje. Istodobno je imao dojam da je bol pročistila dušu od grijeha.
Odjednom se osjećao uspavano. Prema riječima liječnika, pacijent je pao u komu. Ostao je tako u komi tri dana, a onda je bilo očito da je umro. Liječnik je izdao svoju potvrdu o smrti. Obitelj se okupila u molitvi za pokojnika. Nekoliko sati kasnije, na iznenađenje svih, mrtvac se iznenada vratio u život.
Dva sata čistilišta
Što se dogodilo s bratom Danielom tijekom ovih nekoliko sati? Gdje je njegova duša otišla?
Ovdje je njegov vlastito svjedočanstvo: “Stajao sam pred Božjim prijestoljem. Nisam vidio Boga kao strogog suca, već kao milosrdnog i ljubljenog Oca. Tada sam shvatio da se Bog brinuo za mene od prvog do posljednjeg trenutka mog života; volio me kao da sam bio jedino biće na zemlji. Shvatio sam da nisam uzvraćao na ovu beskonačnu Božansku ljubav. Bio sam osuđen na dva ili tri sata čistilišta. ‘Što!’ – rekao sam. Samo dva ili tri sata? A onda ću moći ostati s Bogom cijelu vječnost – uživajući u Njegovoj vječnoj ljubavi? Skočio sam s radošću…
“Odjednom, Bog zna otkud, osjetio sam oštru, snažnu bol. Osjetila s kojima sam najviše uvrijedio Boga na ovom svijetu, moje uši, moj jezik – imali su najgore boli. Bila je to nevjerojatna patnja, jer se u čistilištu duša osjeća kao da ima tijelo. Ni trenutak nije prošao bez ove patnje, a svaka sekunda činila se kao vječnost. (…)
“Mislio sam da ću moći posjetiti svog prijatelja. Rekao bih mu da sam u čistilištu i zamolio ga da se moli za mene. Taj je prijatelj je bio zapanjen jer je čuo moj glas, ali me nije mogao vidjeti. ‘Gdje si?’ upitao je. “Zašto te ne mogu vidjeti?” (…) Tek tada sam shvatilo da nemam tijela. Stoga sam se zadovoljio samo sa tom zamolbom da se moli za mene. I onda sam otišao.
“‘Što!’ – rekao sam. “Nije li to bilo samo dva do tri sata čistilišta? Ali meni se to činilo kao da traje tristo godina! Zatim mi se ukazala Djevica Marija. Počeo sam je moliti, govoreći: “O Blažena Djevice Marijo, isprosi za mene od Boga milost da se vratim na zemlju, da bih mogao živjeti i djelovati samo zbog ljubavi prema Njemu!” Osjećao sam prisutnost Padre Pija i molio sam ga također: “Zbog Vaših patnji, zbog Vaših blagoslovljenih rana, oče Pio, posredujte za mene pred Bogom da bi me mogao osloboditi od ovih plamenova i dati mi milost da živim svoje čistilište na zemlji.”
Tada nisam vidio ništa više, iako sam znao da je otac Pio razgovarao s Marijom. Nekoliko trenutaka kasnije mi se ponovno pojavila Djevica Marija. Kimnula je glavom i nasmiješila se; i u tom trenutku sam bio ponovo u svom tijelu. Iznenadnim pokretom odbacio sam pokrivalo koje mi je stajalo na glavi. Oni koji su me promatrali i molili, trčali su na vrata, vikali na medicinske sestre i liječnike. U roku od nekoliko trenutaka, cijela je klinika bila tu. Svi su mislili da sam neka vrsta priviđenja. ”
Sljedećeg je jutra Brat Daniel bez pomoći i sjeo u naslonjač. Bilo je sedam sati. Liječnici su obično pravili obilaske u devet. Danas je dr. Riccardo Moretti stigao ranije, a to je bio doktor koji je potpisao onu potvrdu o smrti. Stojeći pred bratom Danielom, rekao je suzama u očima: “Sada vjerujem. Ja vjerujem u Boga. Vjerujem u Crkvu.” Do tada je dr. Moretti bio nevjernik. Nitko ne zna točno što se s njim dogodilo te noći. Sve što znamo je da nije spavao i da je neko vrijeme tijekom tih noćnih sati imalo potpunu unutarnju preobrazbu. Poput sumnjičavog Tome, postao je vjernik.
Što se tiče brata Daniela, on je stvarno proveo ostatak svog života živeći svoje čistilište na zemlji. Po vlastitom izboru. Svojoj sestri Feliciji rekao je na kraju svog života: “Draga sestro, posljednjih četrdeset godina nisam znao što znači osjećati se dobro!”
Koje lekcije možemo naučiti iz priče brat Daniela? Ovaj kapucinski redovnik izabrao je dugogodišnje patnje na Zemlji tijekom nekoliko sati čistilišta nakon smrti. Nikad nije požalio zbog tog izbora; naprotiv, osjetio je osobito blagoslovljen što je to bilo moguće u njegovu slučaju. Napominjemo također da je brat Daniel bio oslobođen smrtnog grijeha, jer takvi grijesi prekidaju našu vezu s Bogom i sputavaju naš put spasenju. On je učinio pokoru za svoje oproštene grijehe – uglavnom lagane prijestupe protiv zavjeta siromaštva.
Prva lekcija je da su čistilišne patnje izuzetno jake i da čak i za manje grijehe moraju biti izvršene pokore, bilo ovdje na zemlji ili, neusporedivo bolnije, nakon smrti. Ne smijemo olako uzimati lagane grijehe, nego treba težiti da ih se izbjegava, priznati ih i izvršiti pokoru za njih. Simbolička pokora koju nam daje svećenik u ispovjedaonici često nam je samo poticaj da sami nametnemo sebi vlastitu pokoru.
Možemo napraviti blago od naših svakodnevnih napora i patnji tako da ih prihvaćamo i predajemo ih Bogu kao naknadu za naše grijehe i za grijehe naših bližnjih. Svaka patnja koja je ponuđena Bogu kao naknada za grijehe olakšava čistilište – bilo u budućnosti ili sada za neku siromašnu dušu u čistilištu, ovisno o našoj nakani.
Brat Daniel je rekao još jednu važnu stvar: “Ono što uzrokuje najveću bol u čistilištu nije toliko vatra, iako je to intenzivno, već osjećaj da sam daleko od Boga i znanje da sam dok sam bio na zemlji imao sredstvo da izbjegnem čistilište, a ipak nisam iskoristio tu mogućnost.”
Svaki put kada duša počini grijeh, ona se udaljava od Boga. Taj osjećaj odvajanja u trenutku kada je duša, odmah nakon smrti, došla vidjeti Njegovu dobrotu i ljubaznost u blaženom gledanju, uzrokuje dušu da pati neizrecivom čežnjom za Bogom, koji je Ljubav. Ali duša mu ne može prići dok se ne pročisti.
Bog nam daje sva potrebna sredstva da postanemo sveci, tj. da živimo blizu Krista, da budemo ujedinjeni s Njim. Ta su sredstva prije svega molitva i sakramenti, hranjenje Božjom riječi i učenje Crkve, potom traženje Božje volju i življenje po njoj. Grijeh nije samo zlo koje počinimo već i dobro koje propustimo, a posebno ono koje utječe na spasenje naše duše. Nakon smrti bit ćemo odgovorni i za pomoć koju nam je Bog ponudio, a nismo se njome služili. Ovo će, prema iskustvu brata Daniela, biti uzrok strašnog žaljenja za nas koji smo na Zemlji živjeli živote bez razmišljanja.
Pomozite nam
Dok je bio u čistilištu, brat Daniel je potražio pomoć od živog redovnika. Ovo nas podsjeća da siromašne duše u čistilištu se oslanjaju na našu pomoć. Učenje Crkve je sljedeće:
Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu,[595] da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika: … (KKC 1032)
Moramo se sjećati duša mrtvih, a osobito duša koje trpe u čistilištu. Možemo li ih ostaviti tako bez pomoći? Ponudimo im našu pomoć na takav način i ozbiljno kao što bismo željeli da nama drugi pomognu nakon smrti.
