Blažena Laura Vicuña preminula u dobi od 13 godina, a poslijednje riječi bile su joj:”mama ponudila sam Isusu svoj život za tebe, da se ti vratiš vjeri”
Punog imena Laura del Carmen Vicuña rođena je u Santiagu de Chile 5. travnja 1891. kao prvo dijete Jose Dominga i Mercedes Pino. Glavni grad Čilea bio je pod političkim i vojnim sukobima i radi toga je trebalo čekati skoro dva mjeseca da bi se dijete krstilo, te se na kraju krsti godinu poslije, 24. svibnja.
Među Laurinim precima bilo je nekoliko poznatih ljudi i zbog toga se revolucija okrenula i protiv njene obitelji. Otac je prognan te se mora seliti na jug, na granicu s Argentinom na Andama. Cijela obitelj seli se u Temuco, nalazeći se iznenada u nesigurnosti, a zatim u tužnoj situaciji radi očeve smrti 1893. Par mjeseci poslije rađa se druga djevojčica, Julija Amanda. Majka se tako našla sama s dvije kćeri i morala je pobijediti glad i očaj, prenosi portal don Boscovi salezijanci.
Godine 1899. obitelj se seli u obližnju argentinsku pokrajinu Neuquen. Majka tako nalazi posao na ranču Manuela More, jednog od tolikih kolonizatora koji su se obogatili na poljima Patagonije. Pod njegovom prisilom Laurina majka postaje mu ljubavnica. To negativno utječe na odgoj djevojčica. Laura, iako još mlada, primjećuje majčino vjersko i moralno stanje. Usprkos tome, majka nikada u potpunosti ne ostavlja kćeri te im želi osigurati obrazovanje i vjeronauk u granicama mogućnosti. Na kraju im pronalazi primjerenu i stalnu nastavu, te ih u siječnju 1900. povjerava malom misionarskom domu kojeg su držale Kćeri Marije Pomoćnice, smješten u Junin de los Andes na granici s Čileom. Na upisu majka uvjerava poglavaricu: „Nikada me nije razočarala. Od ranog djetinjstva bila je poslušna i pokorna.“ U tom se okruženju Laura odmah odlično snalazi.
Otvara se jedna nova stranica u životu djevojke: u četiri godine života koje joj ostaju, otkrit će tajnu svetosti. Pokazuje se kao uzorna učenica: zauzeta molitvom, pozorna savjetima sestara, dostupna kolegicama, uvijek vesela i spremna na svaku žrtvu. Ulazi u zajednicu Marijinih Kćeri. Dok je jedna sestra na vjeronauku objašnjavala sakrament braka, Laura shvaća grijeh svoje majke i na mjestu pada u nesvijest. Shvaća i zbog toga što joj je preko praznika majka savjetovala da moli potajno i zato što nije imala sakramente. Od tada Laura pojačava molitvu i žrtve za mamino obraćenje. Laura ima prvu pričest 2. lipnja 1901., ali toga dana još više pati kada je vidjela majku kako ne prima sakrament. Nije se dakle mogla zaustaviti u intenzivnoj molitvi za mirno rješenje te situacije.
Nažalost, njezina se nada ne ispunja, ali to je ne sprječava da to iskustvo bude odlučujuće u njezinu životu, a opisuje ga ovako: „Primjećujem u njoj od onog dana stvaran i čvrst napredak.“ Na dan prve pričesti piše neke odluke, jako slične onima Dominika Savija: „O moj Bože, želim Te voljeti i služiti Tebi cijeli svoj život; zbog toga ti darujem svoju dušu, svoje srce, cijelo svoje biće. Želim prije umrijeti nego Te uvrijediti grijehom; zato se namjeravam mrtviti u svemu što me udaljava od Tebe. Radit ću koliko mogu i znam, zato što me poznaš i ljubiš da bih nadomjestila uvrede koje svaki dan primaš od ljudi, posebno od moje obitelji. Bože moj, daj mi jedan život ljubavi, mrtvljenja, žrtve.“ S tim se prijedlozima Laura cijela predala Gospodinu da bi dobila majčino obraćenje, a Kćeri Marije Pomoćnice brzo su shvatile da su našle izuzetnu djevojčicu.
Od svoje prve godine boravka u domu ističe se po učenju i intenzivnom unutarnjem životu. U drugoj godini sestre Vicuña poslane su majci na praznike, ali Laura je ostala neugodno iznenađena utjecajem domaćina. Duboko je patila u duši, ali to nije pokazivala osim u trenucima najveće gorčine. Jedan od tih primjera bio je kada je majka propustila propovijed u Junin de los Andesu. Iduće godine sestre opet dolaze kod mame za praznike u Quilquihue. Manuel Mora pokazuje pretjeran interes za Lauru koja to odmah primjećuje i kao da na sebe stavlja željezni oklop za borbu protiv njegova zla. On okrutno reagira te ne želi platiti daljnje školovanje. Iz samilosti i razumijevanja ravnateljica prima obje djevojke. Dvije sestre primaju krizmu 29. ožujka 1902. Majka je prisutna, ali odbija sakramente. Tom prilikom Laura piše molbu za ulazak u postulaturu Kćeri Marije Pomoćnice, ali dobiva negativan odgovor radi obiteljske situacije. Morala je to podnijeti, ali ne odustaje od svoje namjere. Sljedećeg mjeseca daje privatne zavjete čistoće, poslušnosti i siromaštva, posvećujući se tako Isusu i predajući Mu svoj život. Biograf don Crestanello piše: Laura potajno pati u srcu. Jednoga dana odlučuje predati život i dobrovoljno prihvatiti smrt, u zamjenu za mamin spas. Molila me zapravo da blagoslovim tu njezinu žarku želju. Ja sam dugo oklijevao. Stvari su se odvijale točno po toj logici. Krajem godine na Lauri se manifestira lagano tjelesno rasipanje.
Provodi cijelu godinu zatvorena u domu i u rujnu 1903. ne uspijeva više niti sudjelovati u duhovnim vježbama. Toliko je bila slaba od te bolesti. Mijenja klimatsko okruženje, vraća se majci, ali to joj ne poboljšava zdravlje. Onda se zajedno s majkom vraća u Junin, gdje borave same. Mora dolazi u posjet u siječnju 1904. sa zahtjevom da s njima provede noć. „Ako se on zadrži ovdje, ja idem kod sestara u dom“, vikala je Laura i počela bježati od zla. Mora je hvata, zlostavlja i ostavlja je s traumama. Kada se vratila sestrama, ispovjedila se duhovnom vođi, obnavljajući ponudu za predavanje svog života za majčino obraćenje.
Dana 22. siječnja zove majku da bi joj prenijela svoj veliki san: „Mama, ja umirem! Sama sam to tražila Isusa. Ima skoro dvije godine da sam mu ponudila svoj život za tebe, da se ti vratiš vjeri. Mama, neću li prije smrti dobiti radost da te vidim obraćenu?“ Majka joj tada obećava potpunu promjenu života. Laura je tako mogla spokojno izdahnuti nakon posljednjih radosnih riječi: „Hvala, Isuse! Hvala, Marijo! Sad umirem sretna!“ Na njezinu sprovodu majka prima sakramente pomirenja i euharistije.
www.medjugorje-news.com/hkm.hr
