Bl. Edvige: ‘Vidjela sam tisuće koje ne žele ući u skloništa u posljednje vrijeme’
Dana 8. studenoga 2018. papa Franjo odobrio je čudo pripisano zagovoru časne službenice Božje Edvige Carboni, čime je dao zeleno svjetlo za beatifikaciju ove izvanredne mističarke.
Edvige Carboni bila je izvanredan mistik. Edvige je bila laikinja koja je živjela sa svojom obitelji i provela posljednje godine života živeći sa svojom sestrom Paulinom u Rimu. Živjela je životom milosrđa pomažući potrebitima, posjećujući bolesne te moleći i pateći za obraćenje grešnika i duša u Čistilištu.
Njezino djetinjstvo i mladost – Svjetlosna hostija
Edvige je rođena 2. svibnja 1880. na Sardiniji u Italiji. Bila je druga najstarija među šestero braće i sestara u obitelji Carboni. Na dan kada je rođena dogodilo se nešto neobično. Majka joj je rekla da je na dan kad se rodila vidjela svjetleću hostiju u monstranci.
Još jedan značajan događaj koji se dogodio nakon njezina rođenja bio je taj da se na njezinim grudima stvorio križ od njezina vlastitog mesa, kao da ju je Isus predodredio da bude njegova supruga. Krštena je dva dana nakon rođenja. U kući njezine bake nalazila se slika Djevice Marije s malim Isusom u naručju. Kad bi Edvige bila sama, popela bi se na stolicu i rekla Djevici Mariji: ‘Majko moja, volim te. Daj mi svoje dijete da se mogu igrati s njim’.
‘Mnogo puta mi je dopustila da se igram s njim. Isus je bio tako dobar prema meni.’
Svakog poslijepodneva njezina bi ju majka odvela u posjet Presvetom Sakramentu, a Edvige bi obnovila svoj zavjet djevičanstva molitvom koju ju je Isus naučio dok su svirali: “Bože moj, zavjetujem se na vječnu čistoću, posvećujem svoju djevičanstvo Tebi.”
S jedanaest godina pristupila je svojoj prvoj svetoj pričesti. Tom prilikom Isus ju je upitao: “Voliš li me?” a ona je rekla: ‘Da, jako puno.’ Nakon toga se stalno molila. Otišla bi u tor moliti se da je obitelj ne vidi. Jednom dok je žarko molila ugledala je mladog svećenika koji joj se nasmiješio i rekao: ‘Poznaješ li me?’
‘Ne’, odgovorila je. ‘Ja sam sveti Luis Gonzaga. Došao sam ti reći da te jako volim i da uvijek trebaš voljeti Isusa.’ Edvige je rekla da joj se sveti Luis Gonzaga mnogo puta ukazao kako bi je naučio moliti.
Edvige je s petnaest godina željela postati časna sestra, no majka joj to nije dopustila. Prihvatila je to kao da je to Božja volja. Iste godine rodila joj se sestra Paulina. Do tada je Edvige imala samo braću, pa je morala pomagati majci u kućanskim poslovima i brinuti se za bolesnu baku. Nakon šesnaeste godine sve su učestalija ukazanja Isusa, Marije, svetaca i anđela.
Duša žrtve za obraćenje komunista
Isus je izabrao Edvige da bude duša žrtve i ona se velikodušno ponudila za spasenje drugih. Isus je od nje tražio mnoge molitve i žrtve jer su mnoge duše bile u opasnosti od vječnog prokletstva. Edvige je zapisala u svoj dnevnik 25. svibnja 1941.: ‘Dok sam molila pred Presvetim, pala sam u ekstazu i vidjela sam Isusa na križu kako krvari iz svake rane. Krv je padala na zemlju. Vidjela sam anđele kako drže zlatne kaleže do Rana. Kaleži su se brzo punili i uskoro je Krv ponovno padala na zemlju. Isus je plakao. Rekla sam mu: ‘Zašto plačeš?’ Odgovorio je: ‘Kćeri, plačem jer je toliko Krvi koju sam prolio tijekom Moje muke protraćeno bez ploda.’
Drugom prilikom je napisala: ‘Nakon svete pričesti vidjela sam tri križa. Isus je bio na jednom u sredini, druga dva su bila prazna. Tada mi je don Bosco došao i rekao: ‘Kćeri, Isus mi je dao zadatak da pronađem duše žrtve za tolike uvrede koje On neprestano prima, osobito zbog neskromnosti, i da bude mir među narodima.’
Gospa je tražila od Edvige da se ponudi kao žrtva posebno za komuniste. Napisala je: “Sanjala sam da mi je Djevica Marija rekla: ’Kćeri moja, obećaj mi da ću pretrpjeti sve nevolje, odbacivanje, prezir i patnje za obraćenje komunista’.
Jednog dana sestra Gabriela Sagheddu, trapistička časna sestra koja se ponudila kao žrtva kako bi se Anglikanska crkva ponovno ujedinila s Katoličkom, ukazala se Edvige i rekla joj: ‘Ponudite se kao žrtva kako bi se komunisti mogli vratiti Majci Crkvi.
U lipnju 1941. napisala je: ‘Dok sam molila, pala sam u ekstazu i pojavio mi se sv. Ivan Bosco i rekao mi: ‘Kćeri moja, sjeti se da si se ponudila kao žrtva za oslobođenje siromaha. Rusi iz boljševizma, zakleti su neprijatelji Bogu. Molite da Raspeti uskoro uđe u Rusiju.’
Sudionik muke Kristove i stigme
Edvige je zapisala kako je primila stigme u svom dnevniku 16. studenog 1938.: ‘Jednog dana dok sam molila, pala sam u ekstazu i Isus mi se ukazao i rekao: ‘Kćeri moja, želiš li patiti?’ Odgovorila sam: ‘Da. Za ljubav prema tebi, želim patiti.’ Tada mi se ukazao na Raspelu, iz Njegovih rana izašle su zrake svjetla i te su zrake došle do mene ranjavajući moje ruke, noge, glavu i bok. Osjećala sam bol u svim ranjenim dijelovima i ostala sam na zemlji nekoliko sati. Kad sam se probudila, vidjela sam da mi krv teče iz rana i osjetila sam veliku bol. Od toga dana počela sam meditirati o Muci ujutro i navečer.’
Također je primila krunu od trnja i transverberaciju, ranu na njezinu srcu a dogodio se mnogim drugim misticima poput Padre Pija i svete Terezije Avilske. Edvige je napisala: ‘Molila sam se dobrom Isusu, i odjednom se pojavio anđeo i ranio moje srce. Još uvijek osjećam tu ranu. To je rana koja me tjera da gorim od ljubavi prema Isusu.’
Flora Argenti posvjedočila je da je vidjela kožu na dijelu Edvigeina srca izgorjela i punu mjehura te da se mogla osjetiti intenzivna vrućina. Imala je noćne košulje spaljene tragovima oko srca.
Vrag
Kao i svi drugi mistici, Edvige je doživljavala teške manifestacije zloga. Bacao ju je tukao, vezao za krevet, razbacivao stvari, palio pokućstvo, krevet, a sve to svjedoče njezini prijatelji koji su često bili prisutni takvim nadnaravnim manifestacijama.
Jednom, Edvige je vidjela u viziji da je vrag bio bijesan i uzeo je njen “Dnevnik” i htio ga baciti kroz prozor. Kada se probudila, našla ga je blizu prozora malo spaljenog. Kako se to ubuduće ne bi događalo, mons. Massimi je blagoslovio “Dnevnik” i darovao joj kutiju s relikvijama u kojoj će ga čuvati.
Kad god je Edvige bila na putu vidjeti fra. Ignacija (njezinog posljednjeg duhovnika), đavao ju je snažno udario i izudarao joj noge tako da nije mogla hodati. To se dogodilo i kad je išla drugim ispovjednicima. Edvige je, međutim, čak i ako je morala šepati, uspjela nastaviti i zli je uvijek poražen.
Njezina pobožnost i vrline
Godine 1929. stvari su se promijenile u njenom životu. Njezina sestra Paulina, koja je bila učiteljica, našla je posao i bila poslana u školu u MarcellinaScalo, grad između Rima i Tivolija. Edvigein otac nije želio da Paulina živi sama pa se cijela obitelj preselila sa Sardiniju. Sljedeće 23 godine do svoje smrti, Edvige će živjeti na kopnu, a posljednjih 14 u Rimu.
Edvige je živjela životom pokore i milosrđa. Nije činila velike pokore kao drugi sveci, ali je strpljivo podnosila nelagodu, patnje i progonstvo od ljudi koji su je smatrali ludom. Često je postila i općenito jela samo komad kruha za doručak i večeru. Vitalia, njezina prijateljica, kaže da je jednog dana tijekom rata zatekla Edvige kako peče kruh od brašna i pepela jer nisu imali što drugo za jesti. Zbog jedenja pepela Edvige je dobila čir na želucu koji je Isus kasnije čudesno izliječio.
Tijekom svog života Edvige se morala brinuti o svojoj majci, svojoj teti, svojoj baki, svom ocu i konačno svojoj sestri Paulini. Uvijek je to radila s ljubavlju i strpljenjem. Posebno je voljela siromašne. Kad bi joj netko siromah pokucao na vrata dok je jela, dala bi mu svu svoju hranu. Paulina se prisjeća: ‘Jednom smo vidjeli starca kako sjedi na stepenicama ispred crkve Moja sestra mu je prišla, pomilovala ga kao malo dijete i dala mu svoj šal. Drugi dan dala je svoju suknju siromašnoj dami.’ Edvige je govorila: ‘Siromašni su moji najdraži prijatelji. Sve bih dala za njih, naušnice, prstenje… Volim ih jer ih Isus voli… Na nebu ćemo vidjeti sva dobra učinjena siromasima. Oni će nam otvoriti vrata raja.’
Sveti Otac i svećenici bili su joj jako dragi. Mnogo se molila za njih i nije se bojala braniti ih kad bi drugi iznosili nemilosrdne komentare protiv njih. U prosincu 1944. zapisala je u svoj Dnevnik: ‘U četvrtak poslijepodne sanjala sam da sam u Vatikanskoj crkvi. Bilo je puno ljudi. Mnogi su bili stranci iz mnogih naroda. Odjednom je Sveti Otac došao na balkon i počeo govoriti. Rekao je: ‘Djeco, u ovim vrlo tužnim vremenima u kojima živimo, trebamo činiti pokoru kako bismo ublažili gnjev Božji, teško je uvrijeđen ljudskim grijesima.’
Upravo je prestao govoriti, kada su mnogi muškarci i žene počeli bacati kamenje na Papu nanijevši mu nekoliko rana. Vidjevši ga kako krvari, neki su se smijali. Morao je napustiti balkon. Anđeo je sišao na Trg svetog Petra i rekao: ‘Svijet ide u ruševine. Oni ne žele čuti riječi Kristova namjesnika.’ Pitala sam ga: ‘Tko si ti?’ -‘Ja sam anđeo Rima,’ rekao joj je.
Nadnaravni darovi: Čitanje Srca i nadnaravno znanje
Edvige je, pokazuju svjedočanstva za kanonski proces beatifikacija imala mnoge nadnaravne darove; dar čitanja srca i skriveno znanje, viđena je u levitaciji puno puta, a imala je i dar bilokacije mogla je biti u duhu na drugom mjestu,
Prijateljica Vitalia se prisjeća: ‘Jednog sam dana bila u kući Edvige i Pauline. Vidjeli smo Edvige u dubokoj molitvi i čuli je kako govori: ‘Moraš se obratiti. Ali ako želiš biti Božji vječni neprijatelj, bit ćeš.’ Kad je izašla iz ekstaze, sestra ju je upitala s kim razgovara, a ona je odgovorila da je bila u Staljinovoj sobi u Moskvi… na njezin poziv da se obrati, on je odgovorio: ‘Nikad se neću obratiti. Zauvijek ću biti Božji neprijatelj.’
Njezin duhovnik velečasni Carti svjedočio je o daru proročanstva kojim se služila da navijesti nadolazeće Pape, a tu je i nadnaravno svijetlo koje ju je okruživalo, često u molitvi. Tome je svjedočila i Adela Ianucci dok je bila dijete. Vidjela je Edvige kako moli usred jarke svjetlosti u kojoj su se kretali likovi anđela i svetaca.
Nadnaravne pričesti
Mnogo je puta tijekom svog života Edvige primila svetu pričest od samog Isusa ili od nekog sveca. Njezina prijateljica Vitalia kaže da je Edvige nekoliko puta zatekla u molitvi s hostijom na jeziku i nije znala objasniti kako je dospjela tu. Paulina je rekla da je jednog jutra kada se probudila zatekla Edvige u ekstazi s hostijom na jeziku. Kasnije ju je pitala o tome i Edvige joj je rekla da je sveti Pavao od Križa zajedno s još dvojicom pasionista došao da joj ga da.
Blažena Djevica Marija
Od svoje pete godine Edvige je višala Djevicu Mariju.
U svom Dnevniku u ožujku 1942. zapisala je: ‘Ukazala mi se Djevica Marija sa suzama u očima. Prišla sam joj i pitala: ‘Zašto plačeš? ‘
‘Plačem jer ne mogu ublažiti gnjev moga Sina protiv ljudskog roda. Ako ljudi ne čine pokoru, rat neće završiti i mnogo će krvi biti proliveno. Moja kćeri, neskromna moda i nepoštenje razbjesnili su Boga. Molite i činite pokoru. Često molite krunicu. To je jedino moćno oružje za privlačenje blagoslova s neba.’
U siječnju 1942. zapisala je: ‘Nakon pričesti bila sam u ekstazi. Vidjela sam Djevicu Mariju kako drži košaru punu bijelih krunica i drugih različitih boja. Djevica je uzimala te krunice i davala ih ljudima koji su bili tamo da mole. Iz svakog zrnca te krunice spuštala se neka vrsta mirisne vode. Bilo je na tisuće Krunica i sve ih je podijelila. Zatim se okrenuvši prema tim dušama, rekla im je:
‘Sinovi i kćeri, ovim ćete krunicama moći ugasiti požar koji se proširio svijetom.’ I rekavši to, nestala je.
Imala je i sljedeću viziju: ‘Jednoga dana nakon svete pričesti našla sam se u preriji i na prijestolju vidjela Mariju Pomoćnicu Kršćana pokrivenu velikim plaštem. Na ravnici je bio strašan vjetar i vatrena oluja, iznenada se pojavio sveti Ivan Bosco. Trčao je kroz oluju pozivajući muškarce i žene da se spase zaklonom pod Marijin plašt. Tisuće su se sklonile pod Marijin plašt, ali druge tisuće nisu htjele ući i smijale su se onima koji jesu.
Don Bosco se usred oluje popeo na stol i počeo propovijedati govoreći: ‘Umrijet ćeš svojom krivnjom, dođi pod zaštitu naše nebeske Majke.’ Ali oni, tvrda srca i ravnodušni prema njegovim riječima, bijahu gluhi na svečev nagovor. Vidjela sam kako ih je vatra okruživala dok su pokušavali pobjeći. Ovo mi se nije činilo kao vizija, jer sam osjećala da sam budna svim svojim osjetilima. I danas kad se sjetim, naježim se kad vidim te okorjele duše koje su radije bile spaljene umjesto da poslušaju Don Boscov glas. Ali oni koji su bili pod Marijinim plaštem bili su sigurni.’
Vizije raja, pakla i čistilišta
Edvige je imala vizije ljudi koji su otišli u pakao, duša koje su bile u čistilištu i tražile njezinu pomoć; i duša koje su ušle u nebo.
Vitalia navodi: “U Edvigeovoj zgradi živio je jedan mladić. Nikada nije poslušao njezin savjet da se pokaje. Bio je nevjernik i iznenada je umro od strujnog udara na svom radnom mjestu. Imali su dovoljno vremena da ga odvedu u bolnicu, ali kad je bio tamo, odbacio je svećenika i sakramente. Jednog dana Edvige ga je vidjela okruženog plamenom, osuđenog. Psovao ju je i predbacivao joj što se nije više molila za njega. Isus je utješio Edvige, rekavši joj da se smilovao ovom čovjeku poslavši mu svećenika, ali da ga je on odbacio.’
Bio je još jedan slučaj čovjeka koji je vodio pošten život, ali koji nikada nije htio primiti sakramente. Isus je rekao Edvige da piše tom čovjeku i kaže mu da će biti kažnjen ako ne promijeni svoj način života. Čovjek se nije htio pokajati i kasnije je Isus dao Edvige do znanja da je i on osuđen. Dobro poznat slučaj bio je onaj svećenika koji je tijekom Drugog svjetskog rata držao konferencije poričući stvarnu prisutnost Isusa u Euharistiji. Nakon njegove smrti ukazao se Edvige koja se molila za njega. Rekao joj je da je osuđen zbog knjiga koje je napisao protiv vjere i zbog skandala koji je izazvao. Kako bi dokazao Edvige da to nije bila njezina mašta, svećenik je uzeo knjigu u njezinoj sobi i nakon što ju je dotaknuo, potpuno je izgorjela.
Isus joj je dopustio da ima pogled na nebo. U kolovozu 1941. napisala je: ‘Isus mi je rekao, ‘Dođi i vidjet ćeš lijepe stvari.’
Otišla sam do prekrasnih vrata koja su imala dva anđela, po jedan sa svake strane koji su ih čuvali. Na kapiji je stajao natpis ‘Nepošteni i neskromni ne mogu ući’. Anđeli su me natjerali da uđem. Sretno sam ušla. Bio je to komadić neba. Kako lijepo! Biljke i cvijeće koje nikad prije nisam vidjela. Pod je bio prekriven biserima i dragocjenim cvijećem. Tada su mi dali znak da ne idem dalje. Vidjela sam svećenika salezijanca kako mi prilazi držeći ključ u ruci. Otvorio je vrata na kojima je pisalo ‘Salezijanski vrt’. Unutra je bilo svećenika i laika svih dobi. Bio je to prekrasan vrt s biljkama i cvijećem koje nikad nisam vidjela i svi su radosno pjevali.’
Dana 17. veljače 1952. Edvige je ustala rano ujutro i otišla na misu kao i obično. Nakon te mise Edvige je preseljena u vječnost u prisustvu dva svećenika. Imala je reputaciju svetosti čim je umrla i mnogi ljudi svjedoče o čudima koja je učinila nakon svoje smrti.
