Benedikt XVI. mi je rekao: “Vidimo se na nebu – tamo ću te čekati”
Mnogo je ljudi koji bi mogli napisati puno više od mene o svom odnosu s papom Benedikt XVI., poput njegovog dugogodišnjeg prijatelja nadbiskupa Alfonsa Nosola, monsinjora Pawela Ptasznika pa čak i kardinala Stanislawa Dziwisza.
Na dan smrti pape Benedikta XVI. stiglo mi je na desetke zahtjeva za intervju, zbog čega objavljujem ove memoare. Ovo je moje osobno svjedočanstvo, svjedočanstvo običnog, jednostavnog dječaka koji je iskusio veliku milost blizine, po mom mišljenju, sveca.
Bila je večer 11. studenoga 2019., a Rim se utapao u olujnoj kiši. Nešto poslije 17 sati pijuckao sam cappuccino u obližnjem baru na Borgo Pio i stao na vrata Svete Ane koja vode prema Vatikanu. U uredu za prolaz Vatikanske žandarmerije predočio sam pozivno pismo koje je potpisao papin osobni tajnik u miru, nadbiskup Georg Gänswein, nakon čega sam s jednim od službenika sjeo u automobil i krenuli smo kroz dvorište Belvedere prema Vatikanskim vrtovima, zatim zaustavio pred vratima samostana Mater Ecclesiae. Policajac je pozvonio, nakon čega su se vrata otvorila i on me zamolio da napustim auto.
Na vratima samostana stajala je sestra koja služi u samostanu i dočekala me toplim osmijehom i lijepom riječi. Ušli smo u hodnik, a ona je uzela moju jaknu i pozvala me da pričekam u sobi lijevo na prvom katu. Prošlo je nekoliko minuta. Jako sam se veselio ovom susretu, jer smo se posljednji put vidjeli prije tri godine.
Odjednom su se vrata otvorila i pojavio se lik umirovljenog pape, svetog oca Benedikta XVI. u invalidskim kolicima. Kad sam ga ugledao, iako sam bio na jednoj nozi i na dvije štake, kleknuo sam pred njega, položio glavu na njegove ruke, i suze su mi potekle. Nisam mogao izgovoriti niti jednu riječ. Plakao sam, a on me milovao po glavi i ni na trenutak se nisam osjećao sputano. Ovaj trenutak je bio sličan onom kad nakon duge razdvojenosti sretnete nekoga tko vam je jako blizak. Poljubio sam ruku Njegove Svetosti, a nadbiskup Gänswein mi je pomogao da ustanem i sjednem pokraj Svetog Oca. Započeli smo naš razgovor.
Donio sam Njegovoj Svetosti mnogo darova iz Poljske. Među njima su bila pisma ljudi kojima je on i dalje iznimno važan i koji ga vole; CD-i klasične glazbe u izvedbi mladih glazbenika iz orkestra Sinfonia Iuventus; album na engleskom o životu i djelima Frederica Chopina i moju knjigu You Only Live Once ( Živiš samo jednom) . Kad je Sveti Otac uzeo potonju u ruke, počeo ju je pregledavati stranicu po stranicu i pitati o svim ljudima na brojnim fotografijama. Bio je živo zainteresiran. I sve je blagoslovio.
Nažalost, knjiga je objavljena samo na poljskom jeziku i podsjeća na nekoliko naših ranijih susreta, još za vrijeme pontifikata pape Benedikta XVI. Kad smo ga pregledali, nadbiskup Gänswein mi ga je vratio rekavši: “Uzmite ga, molim vas. Dat ćeš ga nekome tko razumije poljski.” Ali onda je Sveti Otac stavio ruku na njega, rekavši: “Molim vas, čuvajte ga u mojoj knjižnici.” Ova gesta je u meni još jednom izazvala velike emocije.
Također sam ponudio Njegovoj Svetosti svoju “Compostelu” (neku vrstu potvrde o završetku, ur.) s Camino de Santiago 2017., kada sam hodao za Svetog Oca na njegov 90. rođendan. Uzeo je uokvireni dokument u ruke, pogledao me i rekao: “I tako si dug i težak put prešao za moju nakanu? Što sam učinio da ovo zaslužim?” Još jednom sam bio impresioniran njegovom velikom poniznošću, skromnošću i velikom ljubavlju. Razmišljao sam o tome kakav bi mogao biti moj dar njemu naspram svih onih koje prima iz cijelog svijeta. Ipak mi je pokazao da sam za njega nešto posebno. Opažao je ono što je očima bilo nevidljivo. Uočio je ljubav koja se vidi samo srcem.
Tijekom ovog susreta bilo je i smiješnih trenutaka kada je Sveti Otac pregledavao CD-e klasične glazbe koje sam mu dao. Oduševljavao se koncertima Mozarta, Bacha, Schuberta, skladbom Przymierze Michala Lorenca, diskom Piotra Barona Wodecki Jazz, jedan za drugim, a ja sam strepio da će me Sveti Otac pitati za bilo koje djelo velikih skladatelja, jer na temu glazbe apsolutno se ne mogu nazvati stručnjakom. Kad je došao do CD-a s Haydnovom glazbom, pogledao je komade i komentirao: “Hmmm. Ne volim to. Imaš, Georg, to je za tebe…” I svi smo se iskreno nasmijali, kao u krugu prijatelja. Još jednom, nisam se osjećao kao da kraj mene sjedi jedan od najistaknutijih teologa i mislilaca. Jedan od najvećih papa Crkve.
Osjećao sam se kao da sam s nekim kome sam istinski važan. Znao sam da sjedim pored, vjerujem, budućeg crkvenog učitelja i sveca, ali osjećao sam da sam s nekim kome sam važan. Netko tko me vidi kao puno više od samo još jednog posjetitelja.
Mogao sam tako sjediti beskrajno dugo, ali kad sam primijetio da se Sveti Otac počeo umarati, bez riječi smo se složili s nadbiskupom Georgom da je vrijeme da polako završimo s audijencijom. Imao sam na kraju jednu molbu za Svetog Oca. Sa sobom sam donio pièce de résistance iz krojačke radnje Gammarelli, gdje se od 18. stoljeća šije papinsko ruho. Zamolio sam Svetog Oca mogu li ga samo na trenutak staviti na glavu. Skinuo je svoju, stavio je u kutiju i uhvatio me za ruku.
Kad me na kraju susreta blagoslovio, obukao sam jaknu i, izlazeći iz sobe s nadbiskupom Georgom, posljednji put pogledao Svetog Oca. Malo je podigao ruku i rekao: “Vidimo se u raju. Tamo ću te čekati.” Odmahnuo sam mu rukom, ne kao da se opraštam s poglavarom Crkve, nego kao da se opraštam s nekim meni bliskim. Otišao sam iz samostana Mater Ecclesiae u pratnji nadbiskupa. Nismo mogli sakriti suze. Nije bilo ni potrebe za tim. U ovom trenutku ne mogu zanemariti ulogu i predanost nadbiskupa Gänsweina kao osobnog tajnika pape Benedikta. Svakome želim da ima takvog prijatelja, a nadbiskupu zahvaljujem za njegov život posvećen služenju Svetom Ocu i Crkvi.
Sveti se Otac sjećao svakog našeg susreta. A ipak nisam nitko poseban. Ali prema svima se odnosio isto, s najvećim poštovanjem i pažnjom. Svima je darivao veliku ljubav. Sjećam se jedne od općih audijencija kod Svetog Oca Benedikta XVI. Kad sam stigao na Trg svetog Petra, već je bio ispunjen do posljednjeg mjesta. Na kraju trga vidio sam stariju ženu kako moli krunicu i čeka susret s papom. Nažalost, stajala je izvan barijera. Prišao sam joj i upitao je: “Hoćeš li mi prići bliže? Imam dvije karte.” Odgovorila je: “Ne želim ti praviti problem. Bit ću sretna ako barem mogu vidjeti Svetog Oca.” Odgovorio sam: “Zato te pozivam da pođeš sa mnom, s ovog mjesta ćeš bolje vidjeti Svetog Oca.”
Kad smo stigli do posebnog dijela, koji se nalazi odmah do papinskog prijestolja, oči su joj se napunile suzama i rekla je: “Gospodine, nisam čak ni lijepo obučena. Ne bih trebao biti ovdje.” “Gospodin Isus gleda drugu haljinu – onu nevidljivu očima”, odgovorio sam uzimajući je za ruku. Kroz audijenciju suze su joj tekle niz obraze dok je gledala u Svetog Oca. Još nije znala kakav joj je dar Gospodin Bog pripremio. Nakon blagoslova i baciamana (ljubljenja ruke) papa je pristupio sekciji, a ona mu je mogla stisnuti ruku. Za Svetog Oca u tom trenutku ona je bila kao jedina osoba na trgu, a za nju on. Taj je susret trajao možda dvije sekunde, ali bio je to jedan od najdirljivijih susreta kojima sam svjedočio.
Tako se sjećam pape Benedikta XVI. sa svih naših susreta: onog u Apostolskoj palači, i onih tijekom općih audijencija na Trgu svetog Petra, u ljetnoj rezidenciji u Castel Gandolfu ili u Monastero Mater Ecclesiae u Vatikanskim vrtovima. Vjerujem da će Crkva postupkom beatifikacije potvrditi da je papa Benedikt XVI. već na nebu i da ondje zagovara za nas pred Gospodinom. Danas, baš kao i na dan sprovoda na Trgu svetog Petra, želim s punim uvjerenjem, poput djece na ulicama Rima nakon smrti svetog Benedikta Josipa Labrea, uzviknuti: „Umro je svetac! Umro je svetac!”
Volim te, Sveti Oče. Hvala i vidimo se na nebu!
