Svjedočanstvo prave ljubavi: Alzheimerova bolest uzimala je moju ženu, ali odlučio sam iskoristiti svaki prolazni trenutak…
U posljednje tri godine gledao sam kako Alzheimerova bolest polako briše pamćenje moje žene i najbolje prijateljice, Marte. Sve što sam mogao činiti bilo je da budem uz nju, nemoćan kao što jesam, gledajući tu “gumicu za brisanje” kako se u njezinoj glavi neprestano kreće amo-tamo.
Zapravo, mogao sam iz prvog reda gledati kako jedna nevina osoba biva sustavno odvučena u svijet praznine, svjedočanstvo donosi portal Aleteia.org
Moja prva žena Loretta umrla je 13 godina ranije od melanoma. Patila je i od kronične upale gušterače, dijabetesa i lupusa. Brinuo sam se o njoj vodeći njezin program liječenja i dajući joj injekcije. Da budem iskren, bio sam dobar u tome. Međutim, ona nikad nije bila žrtva demencije poznate pod nazivom Alzheimerova bolest.
To je bio svijet za koji sam samo čuo, ali ga nikad nisam iskusio. No, sada je drugačije. Sada shvaćam zašto se Alzheimerova bolest gorko naziva “dugi oproštaj”. Jednom kad zgrabi čovjeka, više ga ne pušta. Ne može se usporiti, ne može se povući i ne može se izliječiti. Hrani se odabranim domaćinom dok ga ne ubije. To je možda, po mojem mišljenju, jedna od najgorih bolesti.
Marta i ja smo se upoznali u crkvi, oboje smo bili članovi udruge Sv. Vinko Paulski. Ona je bila udovica i, dvije godine nakon što sam izgubio Lorettu, otišli smo zajedno na večeru. Naš hod prema sakramentu braka bio je u skladu s naukom Katoličke Crkve i sada smo već devet godina u braku.
Bili smo “nevjerojatan” par, da, ali naš je odnos bio utemeljen na našoj vjeri i Bogu. On nam je zauzvrat dao da imamo jedan drugoga u braku kao dar. Imati vjeru je najveći (a možda i najkrhkiji) dar koji se može uopće primiti. Što se mene tiče, ja sam se na vjeru oslonio i nastojao je prakticirati što sam bolje mogao.
Marta je svirala klavir od djetinjstva i prilično je uspješna glazbenica. Bila je tako dobra da je već od prvog razreda srednje škole zamjenjivala orguljaša koji je svirao u crkvi. Tijekom ljeta i jeseni 2014. godine bio sam zabrinut činjenicom da bi mogla zaboraviti svirati, a taj su moj strah potvrdili i njezini liječnici.
Nekoliko dana kasnije ta zabrinutost je postala muka koja će trajati od tada pa nadalje. Nalazio sam se u svojem uredu kod kuće, vrlo neurednom i punom papirologije, kada su zvukovi nota odsviranih na klaviru počeli ispunjavati kuću. Naslonio sam se na stolicu slušajući glazbu i nasmiješio se. Nakon nekog vremena shvatio sam da je glazba bila malo drugačija. To nije bila ona uobičajena Marta.
Ne, to je bila Marta koja je nadmašila samu sebe, koja je svirala najljepšu glazbu koju sam ikad čuo od nje. Svaka soba je bila ispunjena skladbama “Autumn leaves”, zatim “That Old Feeling” i na kraju Chopinovim “Nokturnom u Es-duru”. Moj najdraži.
Prikrao sam se u hodnik i primijetio je. Vidio sam kako je izgubljena, iako ispunjena tom istom glazbom koju je izvlačila iz tog starog klavira. Bilo je kao da gledate jedan od najljepših Božjih cvjetova, koji doseže vrhunac cvjetanja. Shvaćajući da su ti trenuci prolazni i da ih uskoro više neće biti, počeo sam je snimati telefonom. Znao sam da će, kad bi zaboravila svirati i više ne bi prepoznala klavir ili čak ni mene, zapravo njezina glazba i dalje biti ovdje.
Tada ću ja svirati za nju. Možda, kažem možda, u kojem god svijetu njezin um bio, ona će čuti, slušati i smiješiti se. A ja ću joj uzvratiti osmijeh jer sam bio blagoslovljen čašću i privilegijem da se mogu brinuti o jednoj od najdragocjenijih Božjih kćeri.
