Ako nas đavao ne može izravno navesti na grijeh, pokušat će to na ovaj način
Ako nas đavao ne može izravno navesti na grijeh, pokušat će nas navesti da padnemo tjeskobom zbog nekog iskušenja i tako dalje. Ne možemo sami prekinuti ovaj začarani krug. To zahtijeva istinsko prepuštanje naše volje Božjoj i svesrdno povjerenje u Njegovo milosrđe, piše Catholic Exchange.
“Nemojte gubiti svoj unutarnji mir ni zbog čega, čak i ako vam se cijeli svijet čini uznemiren.” Riječi svetog Franje Saleškog obuhvaćaju srž duhovnog života jer nas potiču da uvijek ostanemo u stanju milosti i da neprestano držimo svoje srce u strpljivom iščekivanju Božje riječi. Moramo održavati unutarnji mir ako želimo napredovati u Božjoj ljubavi
Taj mir ne proizlazi iz sudjelovanja u takozvanoj “meditaciji”, koja je vrlo popularna u današnjem društvu. Ove i druge prakse traže mir od sebe ili od svijeta. Ali onaj istinski unutarnji mir koji svijet ne može dati dolazi samo od Boga (usp. Iv 14,27). S ovim mirom ne dopuštamo zlim mislima da nas napadnu. Mi smo kao vojnici spremni čuti Gospodinovu zapovijed i izvršiti je.
Gubimo unutarnji mir kada smo vezani za nešto drugo osim za Boga.
Gubimo ovaj unutarnji mir ako počinimo smrtni grijeh. Tada moramo skrušeno otići na ispovijed. Međutim, možemo izgubiti ovaj mir i dok smo u stanju milosti kada razmišljamo o svojim grijesima, osobito kada pokušavamo razlučiti jesmo li ili nismo pristali na neki grijeh. Ali ako pokušamo ispitati svoju savjest kada su joj vode zamućene, nikada nećemo dobiti bistrinu. Umjesto toga, u ovim trenucima trebamo jednostavno prestati razmišljati o grijehu, skrenuti pozornost sa sebe i obratiti se Bogu. Ako samouvjereno skrenemo pažnju s grijeha i sebe na Boga, đavao nema načina da se uvuče u naše razmišljanje i emocije. Održavajući unutarnju poslušnost Duhu Svetome, dopuštamo mu da nas vodi da vršimo Njegovu volju.
U slučaju onih koji se bore sa skrupuloznošću ili onih kojima inače nedostaje iskreno povjerenje u Boga, stjecanje i održavanje ovog unutarnjeg mira može biti daleko teže. Međutim, ta nas iskušenja, kao i iskušenja očaja, mogu nastaviti pogađati iz dana u dan. Ali to nas ne bi trebalo ni najmanje uznemiravati. Zapravo, Gospodin omogućuje onima koje želi dovesti u dublje zajedništvo s Njim da dožive te kušnje, tako da se vežu samo za Njega.
Gubimo unutarnji mir kada smo vezani za nešto drugo osim za Boga. U nekim je slučajevima te privrženosti lako prepoznati: hrana, seksualni užitak, novac, pohvala. Ali u drugim slučajevima mogu biti suptilniji. Na primjer, skrupulozna osoba može biti opsjednuta jasnoćom stanja svoje duše kako bi se mogla osjećati duhovno samouvjereno. Međutim, čak i ova želja je vezanost za nešto što nije Bog, i stoga može uzrokovati gubitak unutarnjeg mira. Očuvanje istinskog mira, dakle, ide ruku pod ruku s odvajanjem od svih i svega zemaljskoga, do te mjere da se ne oslanjamo ni na koga osim na Gospodina.
U trenucima teških iskušenja, bez obzira na to koliko su česti i dugotrajni, često pokušavamo stvoriti sami mir uma i srca – što ne možemo učiniti. Jer ovaj unutarnji mir koji tražimo “nadilazi svaki razum” i stoga je isključivo Bogom dan (Fil 4,6). Stoga ne bismo trebali težiti tome da ga sami postignemo, osobito u trenucima iskušenja, kada bi naše emocije, pa čak i razum mogli biti ugroženi. Umjesto toga, trebamo se oduprijeti tim kušnjama najbolje što možemo, predati svoje borbe Gospodinu i Gospi, Kraljici mira, i onda krenuti dalje. Ako nas đavao ne može izravno navesti na grijeh, pokušat će nas navesti da padnemo tjeskobom zbog nekog iskušenja i tako dalje. Ne možemo sami prekinuti ovaj začarani krug. To zahtijeva istinsko prepuštanje naše volje Božjoj i svesrdno povjerenje u Njegovo milosrđe.
Sveti Ignacije Lojolski govori o pogrešnom razmišljanju, kojim često varamo sami sebe. Iako ne bismo trebali biti namjerno neuki, možemo i trebamo ponizno priznati svoju slabost i da svaki dar dolazi samo od Gospodina. On ističe tri razloga zašto bi nam Bog mogao dopustiti da iskusimo duhovnu pustoš: Prvo, zato što smo postali mlaki i lijeni u vježbama pobožnosti; drugo, zato što nas Bog želi iskušati da dokažemo svoju vjernost; treće, zato što Bog želi da se u potpunosti oslonimo na njega i shvatimo da “bez [Njega] ne možemo učiniti ništa” (Iv 15,5). U sva tri moguća uzroka trebamo ustrajati u primanju sakramenata i čestom pohađanju svete mise. Ako to činimo, zajedno s čvrstom odlukom da uvijek vršimo Božju volju, trebali bismo vjerovati da smo Mu ugodni.
Naravno, ne smijemo se oholiti zbog naših borbi, da ne pomislimo da smo već sveci, jer ovo je još jedan način na koji će nas đavao pokušati navesti da padnemo. Ali pravi mir ponovno pobjeđuje te strahove. Mirna duša ide putem mira ustrajući u predanju Bogu po Mariji i ne uzrujava se. Tada, kad shvati da je Gospodin želio da trpi iskušenja kako bi se približila Njemu, duša shvaća da to nije zbog vlastite vrijednosti (jer zaslužuje pakao), već radije zbog neprocjenjive Božje ljubavi prema njoj, i dakle zbog Njegove prevelike želje da joj iskaže milost. Ta spoznaja, zauzvrat, ponižava dušu jer shvaća da je samo stvorenje Oca izvanredne ljubavi.
Đavao je “tužitelj” i uvijek će nas pokušavati navesti na grijeh (Otkrivenje 12,10). Ne obaziri se na njega, nego samo na Boga i Mariju. Ako smo počinili grijeh, osobito smrtni, moramo ići na ispovijed. Ako smo nekome učinili zlo koje ima smisla popraviti fizički, trebamo ga popraviti. Ako smo suočeni s kušnjom, moramo ustrajati do kraja. Ali u svemu moramo zadržati svoj unutarnji mir. Stoga uvijek izgovarajmo u svojim srcima: “Isuse, uzdam se u tebe.”
