Kako je moć čudotvorne medaljice spasila smrtno bolesnu dušu biskupa otpalog od Crkve
Sve što je doživjela ispričala je sestra Katarina u ispovjedaonici svome ispovjedniku g. Aladelu. Osobito ono: “Daj napraviti medaljicu po ovom uzorku”.
Ispovjednik g. Aladel je izjavio: “Priznajem da sam sve to držao golom prijevarom njezine pobožne mašte”. Ali Katarina mu se ponovno i uporno obraćala. On ju je znao primati s podsmijehom. Čak ju je ponižavao. Kasnije se ipak predomislio. Katarina je dala toliko dokaza o svojoj iskrenosti da se je bojao i nadalje protiviti, u strahu da se ne protivi samoj Majci Božjoj. Čitavu stvar povjerio je pariškom nadbiskupu koji mu je odgovorio da u svemu tome nema ništa protiv vjere te da će biti suglasni i Crkva i vjernici ako dade napraviti medaljicu. Nadbiskup u tome vidi samo sredstvo za štovanje Majke Božje. Prvu medaljicu želi imati baš on, nadbiskup sam.
Tek nakon dvije godine Katarina je doživjela ispunjenje želje presvete Djevice. Dvadeset tisuća medaljica naručio je g. Aladel kod industrijalca Vachettea. O pojedinostima u vezi s oblikom medaljice neprestano je ispitivao s. Katarinu, a nju nije nimalo zamaralo odgovarati mu na sva pitanja. Čim se medaljica počela širiti, odmah su se počela događati i čudesa. Prvi se medaljicom poslužio pariški nadbiskup. On je prvi kušao njezinu moć tijekom posjeta bivšem prijatelju, biskupu de Pradtu koji je ležao na smrt bolestan. I duša mu je bila na smrt bolesna. Otpao je od Crkve. Smrt samo što nije nastupila.
“Dragi prijatelju, što će biti od vas ako budete naskoro morali stupiti pred sud Božji”, pitao je nadbiskup svojeg prijatelja. “Javno mnijenje smatra da sam ja neprijatelj Crkve, da su moji nazori pogrešni. Možda su oni koji tako misle, u pravu. Ali, gospodine, sve su vaše riječi uzaludne. Ne trpim nikakvo miješanje u svoje stvari. Ako se moje stanovište ne dopada Crkvi, neka me izopći”, dobio je odgovor.
Nadbiskup je već i prije mnogo nastojao oko toga da svog prijatelja pomiri s Bogom i Crkvom, osobito zbog toga što bi njegova tvrdokornost bila na veliku sablazan vjernicima i jako oružje neprijateljima Crkve. Htio je još govoriti kako bi ga u zadnji čas spasio od vječne propasti, ali bolesniku je bilo dosta – jednostavno je pokazao vrata visokom posjetitelju.
Sav utučen nadbiskup se udaljio. No, ipak nije izgubio nadu. Medaljicu, koju je nosio sa sobom, pritisne na svoje srce, opetujući uzdah: “O Marijo, bez grijeha začeta…”
Jedva je napustio kuću bolesnika, kad je taj postao napadno uzrujan. “Pozovite nadbiskupa, zaklinjem vas, pozovite ga natrag, ali odmah”, zapovjedio je svome sluzi. Bolesnikov sluga poleti niz stubište, iziđe iz kuće i brzo dostigne nadbiskupa te ga u ime svoga gospodara ponizno moli za oproštenje i zaklinje da se vrati bolesniku. Jadni, buntovni sin svete Crkve bio je svladan Božjom milošću, pokajao se za svoj grijeh, pomirio se s Bogom i Crkvom i nedugo zatim umro sa znacima iskrenog pokajanja.
