ZNANOST DOKAZALA Ukazanja u Međugorju su autentična!
U povijesti još nikada nijedan fenomen ukazanja nije bio podvrgnut tako brojnim i strogim medicinsko-znanstvenim ispitivanjima kao što je to slučaj s medugorskim ukazanjima.
Stručnjaci različitih usmjerenja i stavova, liječnici, neuropsihijatri, psihijatri, psiholozi, parapsiholozi, teolozi iz Italije, Francuske, Slovenije…, služeći se sofisticiranim uredajima, brojnim su metodama provjeravali istinitost tvrdnji šestero vidjelaca i njihovo psihofizičko stanje. Provodeći pokuse na njima, prije, za vrijeme i poslije ekstaze – znači, u času kad tvrde da vide Gospu – medicinski su dokazali da njihova ekstaza nije ni sanjarija, ni padavica, ni obmana osjetila (halucinacija), ni histerija, ni obamrlost (katalepsija), da ona nema ništa bolesno te da nije poremećaj identiteta.
Medicina je dakle utvrdila da se s vidiocima u tom trenutku dogada nešto posebno, da neku pojavu vide i da s njom komuniciraju, ali treba jasno reći: ona ne može odgovoriti na pitanje što ili koga oni vide. Tu granicu znanost zasad ne može prijeći, to je područje rezervirano za teologiju. Ipak, sa sigurnošću se može reći: da nije bilo medicinskih ispitivanja i njihovih uvjerljivih rezultata, medugorska ukazanja službena bi Crkva odavno proglasila lažnima i ona bi bila zaboravljena.
Prvo ispitivanje vidjelaca obavila je policija iz Citluka 27. lipnja 1981. godine. Liječnik Ante Vujević utvrdio je da su djeca posve uravnotežena. Dva dana poslije, 29. lipnja, policija je vidioce odvela u psihijatrijsku kliniku u Mostar. Poslije nekoliko sati razgovora s djecom, psihijatrica Džudža pred Vickom je zaključila: “Ludi su oni koji su vas ovamo doveli. Vi ste potpuno normalni.”
Komunistički režim poslije toga vidioce više nije podvrgavao testiranjima. Godine 1982. fra Slavko Barbarić, doktor socijalne psihologije, objavio je metodičku analizu skupine vidjelaca koja se može sažeti u dva
zaključka: 1. vidioci se veoma razlikuju i po dobi i po naravi, skupina je neujednačena, nema vođe ni voditelja, nego je tvori samo ukazanje, a eksta-
za pojačava njihovu svijest i slobodu; 2. ukazanja nemaju nikakvu oznaku halucinacije.
Vidioce je potkraj 1982. i početkom 1983. godine promatrao i slovenski psihijatar i parapsiholog Ludvik Stopar te zaključio da su potpuno normalni i da “te pojave izražavaju objektivni karakter koji se pripisuje nekom višem, transcendentnom, podrijetlu”.
A da nije posrijedi pretvaranje i manipulacija, utvrdio je hipnozom kojoj je podvrgnuo vidjelicu Mariju. Niz ispitivanja nastavljen je tijekom 1984. godine, kad je medugorske vidioce testirao velik broj talijanskih stručnjaka: dr. Maria Frederica Magatti, zatim dr. Lucia Capello, pa kirurg kardiolog iz Milana Mario Botta, potom dr. Enzo Gabrici, dr. Anna-Maria Franchini… Neovisno jedni o drugima, ustanovili su da su vidioci u vrijeme ukazanja ravnodušni prema okolini jer su nečim obuzeti-zarobljeni, da njihovu pozornost privlači neki vanjski objekt, da je svatko od njih neovisan i zau zima vlastito držanje…
Ukratko, promatranja nisu donijela nijedan element koji bi upućivao na sumnju u istinitost zdravog opažanja. Zanimljivo je da je 2. lipnja 1984. godine pokus izveo i član biskupske komisije Nikola Bulat, svećenik i profesor dogmatike u splitskoj bogosloviji. No njegov test ne pripada području moderne medicine, nego potječe od starog običaja iz srednjega vijeka koji se temelji na osjetljivosti na bol. Metoda je uvijek ista: opeći, štipati, bosti. Tako je otac Bulat u Vickinu sobu ukazanja došao naoružan velikom iglom. Evo kako je taj dogadaj opisao ugledni francuski mariolog René Laurentin: “…
Zatim uzima veliku iglu u svoju desnu ruku, namjesti je nešto iznad Vickine lijeve lopatice i zabode je. Pod tim fizičkim
pritiskom Vickino se tijelo neznatno nage na desno, koje ona odmah spretno uspravi. Nijedan mišić njezina lica nije se pomaknuo. Njezin razgovor s Gospom nastavio se bez zamjetljivog poremećaja. Otac Nikola Bulat ponovi pokus. Nakon ukazanja, dok se Vicka vraća da izide, mjesto uboda bilo je obilježeno na njezinoj bijeloj bluzi mrljom krvi, promjera više od jednog centimetra.
Sve to potvrduje videokazeta jednog amatera koji je sve snimio. ‘Ubod je dubok. Na tom dijelu tijela on je normalno morao biti bolan. Vicka je morala vrisnuti’, rekao mi je profesor Joyeux kada je promatrao vrpcu.
Dotad najozbiljnije ispitivanje vidjelaca poduzeo je francuski tim stručnjaka koji je vodio dr. Henri Joyeux, profesor na medicinskomfakultetu u Montpellieru.
Provodeno je od ožujka do kraja prosinca 1984. godine, a Francuzi su
tada, služeći se najmodernijim uređajima, snimili prve elektroencefalografe medugorskih vidjelaca. Osim unutarnjih reakcija vidjelaca prije, za vrijeme i poslije ukazanja, proučavali su sinkronizaciju njihovih reakcija u očima, ušima, srcu i mozgu. Rezultati su pokazali da je objekt opažanja izvan vidjelaca i da je isključena svaka manipulacija izvana ili medusobni dogovor vidjelaca.
Bio je to još jedan dokaz da su ukazanja fenomen koji nadilazi znanost.
