SVJEDOČANSTVO Liječnici su majci rekli: „Imate troje zdrave djece, njega abortirajte – ništa od njega”
Donosimo svjedočanstvo bogoslova koji je po mišljenju liječnika trebao biti abortiran u šestom mjesecu zbog krvarenja, u suprotnom kao posljedica bila je pretpostavka da će dijete biti slijepo i gluho.
„Kada se upustimo u avanturu života s Gospodinom onda nam On progovara po divnim svjedočanstvima ljudi. Danas nakon mise u Matuljima osjetim nadahnuće da jedan moj mladi prijatelj Vito Capeta, bogoslov koji je ministrirao i čitao na jutrošnjoj misi posvjedoči mojoj Maji svoju životnu priču. Da to ne bi bila samo priča za nas pitao sam Vitu mogu li ga snimiti i ovdje objaviti. Kako pravi Božji svjedoci nemaju nikakvih kompleksa u svjedočenju Božje Ljubavi i Istine, tako je Vito spontano pristao i video poklanjamo svim mojim prijateljima na veću Božju slavu.
Inače, Vitu sam upoznao na jednom od Međunarodnih studija Hagioterapije u Zagrebu kada je Vito bio 2.razred srednje škole te je sa svojim prijateljima sjemeništarcima na zagrebačkoj Šalati posluživao polaznike tog studija koji su tamo bili smješteni i tamo su se hranili. Tada mi je Vito ispričao svoju nevjerojatnu životnu priču i ganuo me do suza. Tada sam mu rekao da ga vidim kao svećenika po kojem će Gospodin izlijevati velike milosti. Danas Vito završava drugu godinu teologije i filozofije na studiju u Rimu. Sjetimo se svi Vite i njegove obitelji u našim molitvama. Hvala ti, Gospodine, na ovom divnom susretu!”, napisao je na svom Facebook profilu kantautor duhovne glazbe i učitelj razredne nastave Josip Ćulumović koji je svjedočanstvo snimio i objavio na Facebooku.
Vitino svjedočanstvo
Rođen sam sa šest mjeseci. Liječnica je rekla da ništa neće biti od mene, da neću čuti ni vidjeti jer sam imao krvarenje likvora četvrtog stupnja te da će mi stradati motorika. Što se tiče vida, bila je u pravu jer ne znam hoću li moći položiti vozački. Što se tiče sluha, bavim se glazbom i to je jedna od bitnih komponenata na mom putu.
Bio sam dva i pol mjeseca u inkubatoru, na respiratoru. Mama je imala viziju da sam dobro i kako sjedim s obitelji za stolom, kako igram košarku na Ksaveru. Ona je vjerovala da ću ja biti dobro. Svi su znali za tu viziju.
Kad sam se vratio kući odselili smo u Veprinac iz Zagreba jer sam se u Zagrebu gušio, nisam mogao podnijeti taj zrak. Kroz taj Veprinac moji su se počeli istinski obraćati, od New Agea do kršćanstva. Uvijek smo imali svećenike koji su bdjeli nad nama, koji su nad vodili prema Kristu. Tako se u meni i rodilo zvanje.
Počeo sam ministrirati sa sedam godina i ostao sam ministrirati do 8. razreda. Iako me društvo zezalo, ja sam ustrajao. Razmišljao sam o zanimanju kuhara jer nikad nisam bio odličan učenik.
U ljeto 2013. godine došao sam u sakristiju i jedan stariji svećenik kojeg nisam poznavao me pita jesam li sjemeništarac ili ću ići u sjemenište. Rekao sam mu da ni ne znam što je to i da idem za kuhara. Međutim, na toj misi sam čuo: „Žetva je velika, a radnika malo…” Mene to „cap”, najednom takav nemir. Taj svećenik je prepoznao moj nemir i rekao da dođem do njega. Bio je to pater Ivan Fuček koji je na Gregorijani bio 40 godina. U razgovoru s njim zaključio sam da bih išao u sjemenište. Ali to sam htio zbog druženja s mladima, zajedno živimo, radimo, molimo. Znao sam da želim ići tamo, ali to nije bio pravi motiv.
Na drugoj godini na studiju hagioterapije kada je prof. Ivančić bio na Šalati, kao sjemeništarci posluživali smo goste i za vrijeme jedne pauze išao sam igrati košarku s jednim dečkom. Moja mama je tada bila na Šalati, pratila je predavanje. Vidjela je kako dva dečka igraju košarku, i kad je jedan ostao sam, shvatila je da sam to ja. Kad sam je primijetio, pomislio sam kako razmišlja o viziji iz 1997. godine u kojoj ja igram košarku. Došla je do mene i rekla „Vito…”, a ja joj kažem: „Da, mama, sad sigurno razmišljaš o tome.” Shvatili smo da je to bio Božji plan. Nije to bio onaj Ksaver, bila je to Šalata. Bio je to jedan znak.
Na trećoj godini studija u Rimu išao sam na hodočašće s biskupijom. Došli smo u ckrvu sv. Jeronima i na jednom od sporednih oltara sam molio. U srca sam osjetio da idem dalje, da idem na bogosloviju. To je bio još jedan znak.
Idući znak bila je maturalna večer, misa zahvalnica. Nisam znao za ovu priču… Naime, dok sam bio u inkubatoru, na respiratoru, jedna gospođa iz Zagreba je rekla, molila: „Gospodine, ostavi ga, on bi mogao biti svećenik.” Ona i dandanas moli za mene.
