Sv. Ivan Pavao II. : Ne možemo razumjeti kršćanstvo ako ne razumijemo svoju spolnost

Rasprave o spolnomu moralu ne odnose se tek na razlike u etičkim perspektivama, različitim tumačenjima Svetoga pisma ili crkvenoga autoriteta spram osobne savjesti. Ne, one idu mnogo dublje od toga. U svojoj su biti rasprave o spolnomu moralu rasprave o samomu smislu života.

“Veliko otajstvo”, a to je Crkva i čovječanstvo u Kristu, ne postoje izdvojeni od “otajstva velikoga” izraženoga u “jednomu tijelu”… stvarnosti braka i obitelji. (Ivan Pavao II.)

Crkveni nauk o spolnosti i braku je radosna vijest. Ova se istina mora naglasiti od samoga početka. Radosna je vijest jer je to istina o ljubavi, a istinska je ljubav ispunjenje ljudske osobe.

No nauk Crkve o spolnosti i braku je i izazovna vijest. To je zato što je istina o ljubavi uvijek izazovna.

Kad proniknemo u stvarno značenje spolnosti, dotičemo srž naših bića kao muškaraca i žena. Susrećemo se sa svojim najdubljim čežnjama i težnjama, a istodobno i s našim najdubljim strahovima, ranama, sebičnošću i grijesima. Evo u čemu je izazov: moramo se suočiti s našom stvarnom ljudskosti – s onime što je dobro i s onime što je loše – ako želimo otkriti istinu o svojoj spolnosti. Ovo nas neizbježno vodi do križa. Jer Krist, koji nam je pokazao istinu o ljubavi, jest upravo onaj koji nam pokazuje smisao života.

“Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio” (Iv 15,12). Te Kristove riječi zaokružuju smisao života i smisao ljudske spolnosti. U svojoj srži, spolni moral govori o izražavanju Božje ljubavi preko naših tijela. Zato je Ivan Pavao II. mogao reći da, ukoliko živimo prema istini naše spolnosti, ispunjavamo sâm smisao našega bivanja i postojanja. 

Međutim, i suprotno je istinito. Ne živimo li prema istini naše spolnosti, u potpunosti promašujemo smisao našega postojanja. Vlastitom krivnjom gubimo istinsku radost, istinsku sreću.

Rasprave o spolnomu moralu ne odnose se tek na razlike u etičkim perspektivama, različitim tumačenjima Svetoga pisma ili crkvenoga autoriteta spram osobne savjesti. Ne, one idu mnogo dublje od toga. U svojoj su biti rasprave o spolnomu moralu rasprave o samomu smislu života.

Crkva nikada ne propušta navješćivati da je Krist došao na ovaj svijet ne samo zato da nam pokaže smisao života, nego i da nam dade milost kako bismo prebrodili naše strahove, rane, sebičnost i grijehe, te živjeli u skladu s tim smislom. Istinska je ljubav moguća. Radi se o obećanju koje nam Crkve pruža u svojemu nauku o spolnosti i braku. To je radosna vijest. To je velika vijest.

No ukoliko je to tako “velika vijest”, možda se pitate zašto onda toliko mnogo ljudi raspravlja o učenju Crkve. Budimo ovdje otvoreni. Ljudi pronalaze puno tema za raspravu o katoličkome nauku, ali ako se netko želi obračunavati s Katoličkom Crkvom, to će uvijek biti povezano sa spolnošću. Bez obzira na to je li u pitanju nauk Crkve o kontracepciji (“Dajte, uskladite se sa suvremenim svijetom!”), razvod i ponovno sklapanje ženidbe (“Kako možete biti tako bezosjećajni!”) ili svećeničko ređenje isključivo muškaraca (“Dokaz da Crkva ugnjetava žene”), vidljivo je da su u konačnici takve prepirke plod neslaganja oko naših ideja o spolnosti.

Zato je neobično važno da dođemo do jasnoga razumijevanja o tome što nam je Bog objavio o naravi ljudske spolnosti. Dok je prema popularnomu mišljenju kršćansko stajalište o spolnosti potpuno negativno, ono što mi uistinu otkrivamo razmatrajući Sveto pismo jest da je spolnost u Božjemu planu veličanstvenija nego što bi ijedno ljudsko biće uopće bilo u stanju i sanjati. Ona je doslovno ne-vjerojatna – samo se vjerom može ući u “otajstvo veliko”.

Središnje mjesto spolnosti u Božjemu planu

Spolnost, prema tomu, nikako nije neko nevažno pitanje. Zapravo, Ivan Pavao II. kaže da je poziv na “bračnu ljubav” koji se otkriva preko spolnosti “temeljni element ljudskoga postojanja na svijetu”. Spolnost ne može dobiti veću važnost od ove. On čak ustraje da ne možemo razumjeti kršćanstvo ukoliko ne razumijemo istinu i značenje naše spolnosti.

Od svojega početka do kraja, Biblija je pripovijest o braku. Započinje u Knjizi Postanka brakom Adama i Eve, a završava u Knjizi Otkrivenja “gozbom Jaganjčevom” – ženidbom Krista i Crkve. Kroz cijeli se Stari zavjet Božja ljubav prema svojemu narodu opisuje kao ljubav muža prema njegovoj zaručnici. U Novomu zavjetu Krist utjelovljuje tu ljubav. On dolazi kao nebeski Zaručnik da se zauvijek sjedini sa svojom Zaručnicom – nama.

Da, od vječnosti je Božji plan “zaručiti” nas – i privući u najintimnije zajedništvo s njime. Bog nam je želio objaviti ovaj vječni plan na način koji ćemo morati uočiti, pa je izravno utisnuo svoj plan u samo naše biće stvorivši nas kao muško i žensko. To znači da sve što nam Bog na zemlji želi reći o tome tko je on, tko smo mi, o smislu života, o razlogu zašto nas je stvorio, kako ćemo živjeti, pa čak i što je naša konačna sudbina, na određeni je način sadržano u istini i značenju spolnosti i braka. To su važne stvari.

Proučimo ih pobliže.

Muško i žensko: slika Trojstva

Knjiga Postanka zapravo sadrži dva izvještaja o stvaranju. U prvome izvještaju čitamo da je Bog stvorio čovještvo na svoju sliku i priliku posebice kao muško i žensko (usp. Post 1,27). To znači da na neki način Boga zrcalimo kroz komplementarnost spolova. Kao muško i žensko, nevidljivo otajstvo Božje činimo vidljivim.

Što je nevidljivo otajstvo Božje? Sveti Ivan to dobro sažima: “Bog je ljubav” (1 Iv 4,8). O ovomu retku često razmišljamo u smislu Božje ljubavi prema nama. Ali to je samo dio značenja. Naime, prije svoje ljubavi prema nama, Bog je ljubav u sebi, u odnosu Osoba unutar Trojstva.

Bog je u sebi Zajedništvo životvornih Osoba. Od vječnosti Otac sebe iz ljubavi daruje Sinu. (Kao što čitamo u Pismu, Isus je Očev Sin “ljubljeni”; usp. Mt 3,17). A Sin, vječno primajući Očev dar, čini sebe darom i predaje se natrag njemu. Njihova je međusobna ljubav tako stvarna, tako duboka, da postoji kao još jedna vječna Osoba – Duh Sveti.

Između ostaloga, to je ono po čemu se naše biće, stvoreno na sliku i priliku Božju, objavljuje: pozvani smo da u zajedništvu životvornih osoba ljubimo kao što Bog ljubi. A mi to činimo upravo kao muško i žensko. Muškarac je u samomu svojemu biću određen da se daruje ženi. A žena je u samomu svojemu biću određena da u sebe primi muškarčev dar i zauzvrat mu se sama daruje. A ljubav između njih tako je stvarna, tako duboka da, po Božjoj volji, može postati još jedno ljudsko biće.

Tako je spolni čin u sebi predodređen za dioništvo u samomu životu i ljubavi Božjoj. Spolni čin čini vidljivim nešto od nevidljiva otajstva Božjeg.  To naravno ne znači da je Bog spolno biće. Bog je čisti duh u kojemu nije moguće spolno razlikovanje. Moramo biti pažljivi da krivo ne protumačimo ono što je rečeno. Činjenica da naša spolnost objavljuje nešto od otajstva Trojstva ne znači da je Trojstvo spolne naravi. Bog nije stvoren na sliku čovječju kao muško i žensko, nego čovjek na sliku Božju.⁶ Božje otajstvo ostaje neizmjerno iznad svake ljudske slike ili analogije. Moramo to uvijek imati na umu kada primjenjujemo analogiju spolne ljubavi kako ne bismo učinili veliku pogrješku svođenja beskonačnoga Boga na naše konačne pojmove.

Imajući to u vidu, iako ograničena, analogija vjerne, spolne ljubavi pomaže nam na osobito dubok način razumjeti Božju ljubav. Ljubiti i biti ljubljen kao što Bog ljubi – najdublja je težnja ljudskoga srca. Bog ju je utisnuo u nj kada nas je stvorio na svoju sliku. Ništa nas drugo ne može zadovoljiti. Ništa nas drugo ne će ispuniti.

To je ono što utjelovljujemo kao muško i žensko. Spolnost je tako lijepa, tako prekrasna, tako veličanstvena da je predodređena za izražavanje slobodne, potpune, vjerne i plodonosne Božje ljubavi. Drugi naziv za ovu vrstu ljubavi je brak.

Da, spolnost je stvorena za izražavanje ženidbene privole. Upravo u spolnomu činu riječi ženidbene privole tijelom postaju. Zato se spolni čin naziva bračnim zagrljajem.

Na oltaru se mlada i mladoženja predaju jedno drugomu slobodno, potpuno, vjerno i plodno sve dok ih smrt ne rastavi – to su redom kanonska obećanja za koja daju privolu obećavajući vjernost, nerazrješivost braka i otvorenost prema životu. Potom, te noći i tijekom cijeloga braka, oni izvršavaju svoju predanost. Iskazuju svojim tijelima ono što su na oltaru izrazili svojim umom i srcem. Na taj način ostvaruju brak. To znači da ga upotpunjuju, usavršavaju, pečate i obnavljaju.

www.medjugorje-news.com/bitno.net