Svetac koji nije mogao položiti ispite, ali je mogao letjeti!
Zbog muke s učenjem često je bio odbacivan i izrugivan, ali je baš on dobio prekrasan dar od Boga – levitaciju
Jedna od rijetkih, mističnih pojava u kršćanstvu je i ‘dar letenja’ odnosno levitacija. Taj dar imao je i sveti padre Pio, ali najpoznatiji po tom daru je sveti Josip Kupertinski, svetac za kojeg kažu da je dobar dio svog života zapravo proveo u zraku. Zvali su ga još i ‘leteći svetac’.
Taj dar bio je samo jedan od mnoštva onih koji su krasili njegov život. Ti su se njegovi letovi događali naročito za vrijeme Euharistije i prigodom različitih blagdana i svečanosti.
Dosta je bilo da čuje neki sveti stih, ili da se zagleda u svetohranište, ili u koji sveti lik, i uslijedio je ‘najprije usklik, zatim let – nekoliko centimetara ili više metara nad zemljom – ili jednostavno sabranost s gubitkom vanjskih osjetila’.
Rodio se na jugu Italije, 17. lipnja 1603. godine, u gradiću Copertino. Više je puta kucao na vrata različitih samostana, ali su ga odbijali smatrajući ga nedoučenim. U međuvremenu nije bio danguba, prihvaćao se svakoga posla. Napokon su ga, godine 1626., prihvatili franjevci konventualci.
Silno je želio postati svećenikom, ali je u studiju, uza sav mar, teško napredovao; zaređen je 1628. godine. Unatoč tome, proslavio se i kao dobar savjetnik i birani ispovjednik, čak i nekih znamenitih ljudi svojega vremena. Zbog svoje ‘muke s učenjem’ postavljen je i kao zaštitnik studenata.
Jednoga su dana na Veliki četvrtak franjevci obavljali klanjanje pred Presvetim; oltar je bio pun cvijeća i gorućih svijeća. Uto uđe Josip da im se pridruži, kad li, tek što pogleda tabernakul, poleti iznad svih prema njemu i u zanosu ga svega obgrli, sa svim cvijećem i svijećama. I tako osta dok mu poglavar pod poslušnost ne naredi da siđe. Svijeće su ostale gorjeti, cvijeće je ostalo u redu. Nije čudo da su poglavari odlučili da Josip ne prisustvuje zajedničkim molitvenim i drugim samostanskim činima kako ne bi ‘ometao’ redovnike. Jednom se tako uzdigao i ostao lebdeći pred samim papom Urbanom VIII. On je inače naredio stroga pravila u pogledu proglašavanja svetih, ali je tada rekao da će, bude li živ, osobno posvjedočiti za Josipa.
Dakako, sa svih su strana navaljivali ne samo znatiželjnici, nego i ljudi, veliki i mali, željni vjerskoga ohrabrenja i savjeta. Josip ih se, uza svu povučenost, nije mogao otresti. Zvao ih je ‘živi križevi’.
U svemu tomu, on nipošto nije bio neka ekstravagantna osoba, željna senzacija. Naprotiv, želio je biti običan franjevac, svećenik, vršeći svoje svagdašnje dužnosti. Zbog svojih se izvanrednih darova nerjetko se morao podložiti i teškim zabranama, neugodnim izoliranjima i strogim provjerama pod paskom, što je on sve svetački strpljivo podnosio. Umro je u Osimu, 17. rujna 1663. godine.
www.medjugorje-news.com/dnevno.hr
