Moramo naučiti djecu što trebaju učiniti kada se izgube i kada se nađu o bezizlaznoj situaciji.
To je normalno i događa se u svakoj obitelji. Ja sam vrlo smirena, no to se dogodilo čak i mom mužu, koji je puno organiziraniji i inteligentniji od mene. Prvo što mi pada na pamet je ono što se dogodilo Pepi kada je imala četiri godine. Subotom ujutro uvijek izlazimo vrlo rano gledati košarkaške ili nogometne utakmice naše djece, i iskoristimo tu priliku za obavljanje još nekih stvari u susjedstvu. Tog sam dana sa šestero djece otišla u voćarnu, a muž je ostao u ljekarni s još petero, jer je morao kupiti lijekove protiv bolova.
U voćarni je Pepa poželjela bombone koje je vidjela na TV reklamama i koje nikada ne kupujemo. Rekla sam da danas nije nikakav blagdan, tako da ih neće dobiti. Počela je raditi scene, pa smo joj rekli da idemo kući i da će morati doći sama. Onuda često prolazimo, i djeca znaju da kada mama kaže da se ide, ide se, nikoga ne čeka. Stigli smo kući, i otišla sam u kupovinu sama s Carminetom.
Kada smo došle kući u vrijeme ručka, muž me upitao jesam li ja zvala policiju. “Pozvonili su, i naravno, ja sam ih pustio u zgradu, jer izgleda da su svi ostali uvijek zauzeti. Bila je to policija. Pepa se trčeći popela stubama, i ugledali smo policijski automobil kroz prozor. Izgleda da si izgubila Pepu. Pronašao ju je stariji bračni par i ostavio je s policajcima. Pepa je znala u kojoj ulici živimo, ali ne i na kojem kućnom broju, pa su se vozili ulicom ne bi li prepoznala kuću.”
Braća su je kao luda ispitivala kakvo je policijsko vozilo iznutra, i je li bilo kakvog lopova. Zavidjeli su sestri što je bila u policijskom vozilu, i to pod sirenama. Priznajem da nisam primijetila da je nema sve dok nismo išli jesti, jer kada svi sjednemo za stol primijetim nedostaje li tko, budući da kroz dan stalno netko dolazi i odlazi, i ne brojim djecu svakih pet minuta, to radim samo na plaži s malenima, jer se bojim da se ne utope.
No ono što se dogodilo mom mužu bilo je mnogo gore. S nekoliko naše djece i njihovih prijatelja otišao je zamijeniti vrtni stol u ogroman trgovački centar u Somontanu, između Huesce i Léride. Dok je raspravljao s osobljem jer su mu prodali stol s greškom, djeca su se igrala u jednom od autića. Kada su pregovori završili, svi su ušli u automobil, no Álvaro, kojem su tada bile tri godine i bio je plave kose i pjegav, ili ga nije čuo ili ga nije htio čuti, pa se nastavio igrati u autiću.
Čim su stigli kući zazvonio je telefon. Muž im je ostavio naš broj zbog zamjene stola, i budući da su ga vidjeli s gomilom djece, zaključili su da je dijete koje je ostalo također njegovo. Zamolio me da ja odem po njega jer je on imao dogovor s prijateljima, pa su svi komentari o neodgovornosti roditelja bili upućeni meni, a morala sam slušati i kritike jer sam očitala bukvicu djetetu zato što nije ušlo u automobil kad mu je otac to naredio. Kako su se vremena promijenila! Na kraju krajeva, svi smo bili zadovoljni jer je Álvaro imao punu torbu slatkiša, pa nam ih je podijelio. Obožavam slatkiše. Međutim, to se nije dogodilo samo nama, nego i našim prijateljima. Da ne idem predaleko u prošlost, ispričat ću vam slučaj koji se dogodio prije manje od mjesec dana. Išli smo na plažu s prijateljima koji imaju troje djece. Najstarija kći od šest godina se zamislila i izgubila. Roditelji su je tražili po plaži, Javier u moru, a Isa i ja također po plaži. Kako smo bili sretni kada smo je pronašli s gospođom koja ju je uzela k sebi kada ju je ugledala kako umorna i sama plače na plaži. Moja jadna prijateljica Isa jako se prestrašila. To joj je bio prvi put da je izgubila dijete i bila je vrlo zabrinuta. Moramo naučiti djecu što trebaju učiniti kada se izgube. Moramo im dati smjernice da se snađu u takvim situacijama, na primjer, bilo bi dobro ako mogu zapamtiti broj mobitela…
www.medjugorje-news.com/bitno.net
