STVARNOST PAKLA Kako je 13. srpnja 1917. promijenio Crkvu
Ono što je Gospa Fatimska učinila tog dana, 13. srpnja 1917. potaknulo je mnoge na obraćenje, ali je potaklo druge da odbace vjeru.
13. srpnja bio je dan kada je Gospa preplašila troje pastirčića pokazavši im pakao i strogo ih upozorivši na drugi svjetski rat i novo doba mučeništva. Ali iznenađujuće – i iznenađujuće oštro – ukazanje 13. srpnja 1917. promijenilo je vjeru Crkve u naše vrijeme, piše portal Aleteia.
Prvo: 13. srpnja vratio je pakao u središte katoličke svijesti. Malena Lucia dos Santos imala je 10 godina kada joj se Gospa Fatimska počela ukazivati svakog 13. u mjesecu počevši od svibnja 1917., zajedno sa svojim rođacima Franciscom i Jacintom Marto, 8 i 7 godina. Ali u srpnju, umjesto da samo potakne djecu da mole krunicu i pokaže im na nebo, pokazala im je užasan prizor. “Vidjeli smo kao more vatre”, napisala je Lucia. “U ovu su vatru uronili demoni i duše u ljudskom obličju… usred krikova i jecaja boli i očaja, koji su nas užasnuli i natjerali da drhtimo od straha.” Da odamo priznanje Gospi Fatimskoj, vizija pakla dogodila se tek nakon godinu dana priprema, uključujući posjete anđela i mnogo uvjeravanja o nebu. Ali vizija je toliko uznemirila Jacintu, da se činilo da je posve promijenila njezinu osobnost. Jedina stvar koja bi ovu viziju učinila dobrom, a ne primjerom emocionalnog zlostavljanja, jest da je pakao stvarno mjesto i da smo u velikoj opasnosti da tamo završimo ako ne poduzmemo nešto drastično.
Drugo: ponovila je najnepopularniju — i najvažniju — poruku kršćanstva, obraćenje. Poruke Isusa (Marko 1:15), Ivana Krstitelja (Matej 3:1-2) i Petra (Djela 2:38) bile su iste: “Obratite se!” Isus je definirao poslanje Crkve kao propovijedanje “obraćenja za oproštenje grijeha” (Luka 24,47). Ipak, svaki je papa od Pija XII do Franje rekao da je “grijeh stoljeća gubitak osjećaja za grijeh.” Odbijanje pokajanja – uvjerenje da grijeh zapravo nije bitan – u središtu je velikih moralnih katastrofa našeg vremena, od pobačaja do trgovine ljudima, od epidemije pornografije do stope urbanog nasilnog kriminala. Oni koji ne vide ništa loše čine užasne stvari.
Vizija pakla Gospe Fatimske apsolutno je nužan korektiv drskom očekivanju da svi idemo u raj bez obzira na sve. Istina je da Bog želi svima oprostiti. Ali jedna stvar ga zaustavlja: Mi se ne kajemo.
Treće: Gospa Fatimska deromantizirala je rat. “Ovaj rat će završiti”, rekla je Gospa Fatimska djeci u srpnju, “ali ako se ljudi ne suzdrže od vrijeđanja Boga, započet će još jedan i još strašniji rat.” Što god razumjeli o pojedinostima, opći smisao ove poruke djeci je bio jasan: rat nije prilika da Bog nagrađuje pobjednike, već da kažnjava grijeh. Paradigma “nagrade” postojala je dugo u kršćanskoj povijesti: od Karla Velikog do Ivane Orleanske, od Notre Dame des Victoires do konkvistadora. Svaka kršćanska kultura imala je svoje likove Robina Hooda i kralja Arthura: heroje nekonvencionalnih vrlina mudrog nasilja. Ali Gospa Fatimska je sve to hladnom vodom polila. Borbene vrline su stvarne, ali su primjer Boga koji izvlači dobro iz zla – a ne da se Božja volja pobjeđuje nasiljem. Naposljetku, 13. srpnja de-romanticirao je mučeništvo. Što se toga tiče, Gospa Fatimska također je ujednačila naše shvaćanje mučeništva.
U eri kućnih filmova, mnogi od nas tek sada gledaju Silence Martina Scorcesea, koji prati razočaranje isusovca dok traži slavu u progonima Japana i umjesto toga pronalazi horor koji otupljuje dušu. Gospa Fatimska dala je tu lekciju prije 100 godina. Djeca su vidjela viziju pape “napola drhteći zaustavljenim korakom, pogođen bolom i tugom”, moleći se za leševe pored kojih je teturao sve dok i sam nije ubijen. Gospa zna da je na nebu mučeništvo slavno – a da je na zemlji bolno i tužno.
Troje pastirčića nije izgubilo značenje svega ovoga. Saznali su da je apsolutno hitno da utješe Isusa, obrate grešnike i posvete se Mariji. 13. srpnja samo je dio njihove priče — priče u kojoj ima puno više utjehe nego osude i koja je bila namijenjena svim generacijama, pa tako i našoj.
