Je li sudjelovanje na misi bez primanja pričesti valjano?
Ova tema je bila na vrhuncu posebno tijekom pandemije. Danas, četiri godine kasnije, pravi je trenutak da se vratimo objektivnom razmišljanju o tome u svjetlu doktrine. Dilema će, međutim, uvijek ostati aktualna: može li se ići na misu a da se ne pričesti? Postoje li utemeljeni razlozi koji u određenim slučajevima upućuju na suzdržavanje od sakramenta?
Najočitiji i najintuitivniji razlog za neprimanje euharistije na kraju vjerskog obreda povezan je sa stanjem smrtnog grijeha. Ako se vjernici nađu u stanju pomanjkanja milosti i nisu se mogli ispovjediti ni za vrijeme mise, očito će se morati suzdržati od svetogrdne pričesti.
Također se može dogoditi da netko nije mogao postiti sat prije pričesti: u tom se slučaju mora odustati od pričesti. Nadalje, nema ograničenja u broju misa na kojima možete sudjelovati tijekom dana: ako ste se, međutim, pričestili ujutro, bit će dobro suzdržati se od sakramenta tijekom večernje mise.
U konačnici, niti jedan se katolik ne može odreći kruha vječnoga života: duhovna je hrana barem jednako bitna kao i materijalna jer jedna hrani dušu, a druga tijelo. Jedini razlog zašto vjernik može apstinirati (pod uvjetom da nije predugo) vezan je uz duboko razumijevanje neprocjenjive vrijednosti Isusa koji je postao kruh kao dar čovječanstvu. Tjelesno zajedništvo nije nespojivo s duhovnim niti je od njega odvojeno.
Sakrament euharistije povezan je s osobnim susretom s Isusom Kristom. Euharistija nije simboličan obred, niti sjećanje na povijesni događaj Posljednje večere s Dvanaestoricom: suočeni smo sa stvarnom Isusovom prisutnošću u čestici kruha. Tko prima posvećenu hostiju, učvršćuje svoje korijene u sveopćoj zajednici Crkve, tijelu Kristovu, obdarenom – kao i sam Krist – tjelesnom i duhovnom naravi. Upravo zbog neizmjerne dragocjenosti euharistijskog dara, za njegovo primanje nužna je ozbiljna i promišljena obuka.
Nijedan krštenik ne može susresti Isusa bez odgovarajuće pripreme. Pred važnim osobama potrebno je nositi prikladnu haljinu, koja se ističe ukusom i elegancijom. Čak i u slučaju Isusa, haljina je važna, ali mi govorimo o unutarnjoj odjeći. Iz gore navedenih razloga, pod određenim okolnostima, to duhovno ruho nije dostupno. Ipak, čak i u nedostatku uvjeta za pričešćivanje, sudjelovanje u svetoj misi je ne samo moguće, nego se i preporučuje. Prvo zato što se Kristova žrtva prinosi zajedno sa slavljenikom i zajednicom.
Nadalje, odlaskom na misu slušate Božju riječ koja je ujedno i duhovna hrana za vjernika. Na misi, i prije primanja euharistije, doživljava se zajedništvo s braćom: to jest, susreće se živa zajednica, koja moli, pjeva, koja se međusobno podupire i koja se, svi zajedno, nadaju vječnom životu. Duhovno zajedništvo, u konačnici, nužno je predvorje pristupa euharistijskom zajedništvu. Misa je najprikladnija posuda za obje pričesti, koje – valja podsjetiti – nisu u opreci, naprotiv, hrane jedna drugu.
