Isus otkriva mističarki tko je zapravo bio sveti Josip
Sveti Josip, izvanredna ličnost, osim što je najčedniji muž Presvete Marije, hranitelj Isusov i njihov zaštitnik, također je i čuvar Crkve i moćni zagovornik svih vjernika koji mu se obraćaju. Razmišljajući o liku svetog Josipa, pada mi na pamet preporuka svete Terezije iz Lisieuxa, koja o djelotvornosti molitve upućene svecu kaže: “Tko hoće vjerovati, neka kuša, pa će se uvjeriti”! Ali u svoj toj tajanstvenosti duhovne ljepote, tko je zapravo bio sveti Josip?
Časna Marija od Isusa od Ágrede (Ágreda, 2. travnja 1602. – Ágreda, 24. svibnja 1665.) bila je španjolska redovnica, iz reda franjevačkih koncepcionista, koja je primila brojna otkrivenja. Bila je marijanska mističarka i spisateljica, čija je beatifikacija u tijeku. Ono što joj je otkriveno ona je prepisala u neke knjige. Sljedeći ulomak preuzet je iz knjige Marije di Gesù Agreda “Mistični grad Božji”: zahvaljujući njemu moći ćemo bolje razumjeti lik svetog gvardijana crkve sv. Josipa.
„Nije namjera ove povijesti namjerno pisati o čudesima svetosti svetoga Josipa, niti mi je naređeno da to činim više nego što je potrebno za bolje očitovanje dostojanstva njegove žene i naše Kraljice, prema čijim zaslugama, nakon onih njegovog presvetog Sina, moramo pripisati darove i milosti, koje je Svevišnji udijelio slavnom patrijarhu. Pa čak i ako Gospa nije bila zaslužni uzrok ili oruđe svetosti njezina muža, ona je barem bila neposredni kraj kojemu je bila suđena; naime, Gospodin je svome sluzi Josipu priopćio puninu kreposti i milosti potrebne da bude dostojan muž i skrbnik one koju je izabrao za Majku svoga Sina.
Svetost svetog Josipa stoga treba mjeriti polazeći od ovog kriterija i od ljubavi i poštovanja koje je sam Gospodin imao prema svojoj presvetoj Majci. U skladu s tom mišlju vjerujem da bi, da je na svijetu postojao savršeniji čovjek i boljih kvaliteta, da bi ga Gospodin nedvojbeno dao njegovoj Majci za zaručnicu; a budući da ga je Bog dao patrijarhu svetom Josipu, on mora biti neosporno najbolji na cijeloj zemlji. Stvorivši ga i pripremivši za tako uzvišene ciljeve, sigurno je da ga je njegova moćna desnica morala učiniti njima podobnim i doraslim; mjera božanskog svjetla morala je biti u odnosu na svetost, kreposti, darove, milosti i ulivene i prirodne sklonosti.
Primjećujem razliku između ovog velikog patrijarha i ostalih svetaca. U stvari, mnogima od njih dane su druge usluge i povlastice, ne sve usmjerene na osobnu svetost nego na služenje Gospodinu u ljudima; odnosno bili su zahvaljujući “gratis datae”. Kod svetog Josipa, naprotiv, svi su darovi bili usmjereni na povećanje kreposti i svetosti: što je bio savršeniji i anđeoskiji, to je bio prikladniji da bude zaručnik Presvete Marije i čuvar blaga i otajstva, cijela njegova osoba trebala je biti čudo svetosti, i bila je.
Milost Božja ispunila ga je od utrobe, ovo je čudo, posebnom providnošću Gospodnjom, počelo u njemu od utrobe: njegovo je tijelo bilo obdareno uravnoteženim temperamentom, izvrsnim osobinama, sposobnošću za vrlinu, tako da će odmah biti blagoslovljena zemlja i primiti dobro i ispravnih sklonosti. Bio je posvećen u utrobi svoje majke u sedmom mjesecu; kroz njegov život poticaj grijeha ostao je vezan za njega i nikada nije imao nečist ili neposlušan pokret; štoviše, iako mu u ovom prvom posvećenju nije dana uporaba razuma, nego samo opravdanje od istočnog grijeha, njegova je majka osjetila novu radost u Duhu Svetom.
Ne shvaćajući svu tajnu, činila je velika djela kreposti i mislila je da će dijete koje nosi biti vrijedno divljenja u očima Boga i ljudi. Sveti Josip rođen je vrlo lijep i savršen, te je u svojim roditeljima i rodbini izazvao neobičnu radost, sličnu onoj koja se dogodila pri rođenju Krstitelja, makar je uzrok te radosti bio tajnovitiji. Već u dobi od tri godine dobio je savršenu uporabu razuma, kroz ulivenu znanost i novi porast milosti. Od tog trenutka dijete je po vjeri počelo spoznavati Boga, a po prirodnoj spoznaji Gospodin mu se također objavio kao prvi uzrok i tvorac svega, pa je pozorno slušao i duboko razumio što je rečeno o Svevišnjem i njegovim djelima. .
Otada je imao uzvišeni dar molitve i kontemplacije i zadivljujuće vršenje vrlina, u skladu sa svojom dobi. Stoga je sveti Josip u dobi od tri godine već bio savršen čovjek u korištenju razuma – što se obično postiže oko sedme godine – i u svetosti. Bio je drage, milosrdne, susretljive, iskrene naravi, u svemu je pokazivao ne samo svete nego i anđeoske sklonosti i, rastući sve više u savršenstvu, dosegao je dob u kojoj se besprijekornim životom vjenčao s Presvetom Marijom.
Nakon vjenčanja zauzele su se Gospine molitve da se u njemu uvećaju i utvrde darovi milosti. Uporno je molila Svevišnjega da, ako joj naredi da se uda, posveti njezina muža Josipa kako bi ga prilagodio njezinim najčednijim mislima i željama. Gospodin joj je dao do znanja da joj je udijelio i snagom svoje svemoguće ruke obilato djelovao u duhu i sposobnostima patrijarha svetog Josipa takve božanske učinke koji se ne mogu izraziti riječima; obukao ga je u sve vrline i u sve njegove darove. Nadalje, ponovno ju je pročistio i ispunio milošću, divno ju je u njoj potvrdio.
U čistoći je sveta zaručnica bila uzdignuta iznad najviših serafina, jer je čistoća koju imaju bez tijela darovana svetom Josipu u raspadljivom tijelu i u smrtnom tijelu; slika ili vrsta nečiste stvari životinjske i osjetne prirode nikada nije ušla u njegove sposobnosti. Budući da je bio sačuvan od svega toga, s kristalnom i anđeoskom iskrenošću, bio je spreman biti u društvu i prisutnosti najčišćeg od svih stvorenja; zapravo, bez ove povlastice, on ne bi bio dostojan tako velikog dostojanstva.
U ostalim vrlinama bio je vrijedan divljenja i jedinstven, osobito u milosrđu, poput onoga koji se nađe na izvoru da utaži svoju žeđ onom živom vodom koja šiklja za vječni život ili poput materije koja se, blizu vatre, zapali bez ikakvog otpora. Najveće uzdizanje ove kreposti kod našeg sveca dogodilo se u onome što sam ispričala u prethodnom poglavlju, budući da ga je Božja ljubav razboljela i upravo je to bilo oruđe koje je presjeklo nit njegova života, učinivši ga privilegiranim u smrti. Nadalje, budući da je svetac bio toliko blizu predmeta svoje ljubavi, Krista našega Gospodina i njegove Majke, više nego što ih je mogao ili može imati bilo koji drugi smrtnik, bilo je neizbježno da to najiskrenije i najčistije srce bude potpuno obuzeto osjećajima i u učincima najvećeg milosrđa.
Neka je blagoslovljen Tvorac tako velikih čuda i blagoslovljen neka je najsretniji među smrtnicima, u kojem su sva ta čuda dostojno učinjena! Pravo je da ga poznaju i blagoslivljaju narodi i naraštaji, jer ni s jednim drugim stvorenjem Gospodin nije učinio takve stvari i nijednom drugom nije toliko očitovao svoju ljubav.”
