Čudesno svjedočanstvo ozdravljenja: Gospa je zove u Međugorje i čudo se događa njezinoj kćeri
Dirljiva priča o čudu koje se dogodilo u Međugorju i obraćenju koje je učinila Djevica Marija na tom mjestu blagoslovljenom svojom prisutnošću. Svjedočanstvo koje nam pomaže shvatiti kako Gospa nije ravnodušna na naše poteškoće i da nam je, naprotiv, uvijek blizu, a posebno kad proživljavamo kušnje.
Čuda nisu samo ona koja imaju veze s fizičkim iscjeljenjem. Najljepše, ali i “najteže” za ispričati, su one koje se tiču obraćenja srdaca. Priča koju ćemo vam ispričati je Simonina. Ona je majka i upravo na najmlađem od svoje djece doživjela je božansku prisutnost. Djevojčici je anđeo spasio život. Ali ono što je najupečatljivije u ovoj priči je kako je Simona, prije nego što je “ugledala novo svjetlo”, morala proći i prijeći svoj križni put.
Njezina je priča o ozdravljenju da, ali i o obraćenju koje je dirnulo cijelu njezinu obitelj, počevši od tragične činjenice: leukemije koja pogađa njezinu najmlađu kćer. Simona je umorna, ljuta na Boga i pita se zašto je Gospa izabrala najteži put za nju, onaj boli i križa, da je dovede Isusu. Shvaća da ju je Marija htjela povesti ovim putem da hoda s njom i dopusti da njezino Bezgrješno Srce pobijedi nad svime, a posebno nad bolešću.
Ali idemo korak po korak. Sve počinje kada Simona odlazi po svoju kćer Chiaru iz vrtića, a odgajateljica joj kaže da se djevojčica cijeli dan žali na čudnu bol u stopalu. U početku smo mislili da je riječ o običnom uganuću, ali tek sljedeći dan, unatoč jakim bolovima, Chiara počinje sve glasnije plakati, stenjati i tražiti da je odvezu liječniku.
Unatoč dubinskim i detaljnim pregledima, nije bilo moguće razumjeti što joj je. Tek nakon 5 dana hospitalizacije glavni liječnik odjela na kojem je djevojčica bila hospitalizirana izriče zaista lošu rečenicu za dvoje roditelja: „ Nadam se da vaša kćer ima leukemiju, jer u tom slučaju bih znao kako postupiti. U protivnom, s analizama koje imam u rukama, morao bih vas otpustiti i poslati kući, jer ovakvo nešto nisam vidio”.
Potreba za pregledom koštane srži djevojčice i dijagnoza koja postaje sve očiglednija: to je leukemija. Bolest koja se vrlo brzo proširila njezinim malim tijelom i koja se skrivala, međutim, i na temeljitijim pregledima. No, kako opisuje mama Simona, unatoč svemu dogodilo se prvo čudo. Nijedan vitalni organ još nije bio dirnut. Za djevojčicu i njezine roditelje slijedi početak od dvije godine boravka u bolnici. Preteška bol za majku. Simona se osjeća psihički uništeno, toliko da je ljuta na Boga zbog svega što se događa, iako su se mnogi već počeli moliti za djevojčicu.
Simona je u to vrijeme bila osoba daleko od vjere, ali je saznala da su te molitve počele zahvaljujući prijatelju njezina supruga koji je, budući da je bio dio marijanske molitvene skupine (i saznavši za malu Chiaru), započeo molitvu za nju. Promjena u Simoni postupno počinje “svojevrsnom inicijativom” njezina supruga. Čim bi liječnici dopustili, s malom Chiarom odlazili bi u Međugorje.
Gospa sije sjeme u srce majke Simone
Članovi molitvene zajednice inzistiraju na plaćanju hodočašća u Međugorje kako bi se Chiaru odvelo u podnožje Križevca i do kipa Uskrslog. Simonin bijes tada još više raste, toliko da se i sama suočava s muževim prijateljem, govoreći mu kako nikada ne bi sudjelovali na tom hodočašću. No, iz takta je izbacuje rečenica ovog čovjeka: “Simona, ali nisam ja ta koja te poziva, već Gospa. Vidimo se u Međugorju”.
Dok je s jedne strane bijesna majka, s druge su pak liječnici koji pristaju na put male Chiare u Međugorje. Dolazak u to “izgubljeno mjesto” (kako ga je Simona nazvala) je nešto što stvarno mijenja. Chiara je dobro i, unatoč kemoterapijama koje je imala, čini se da njezino malo tijelo nije ništa dirnulo. Gospa je također posijala sjeme u srce majke Simone: „Gospa je bila jako strpljiva sa mnom, bio je to hod malim koracima, koji i danas traje“ – povjerava nam u razgovoru.
No po povratku iz Međugorja Chiara se počinje osjećati loše, bila je gotovo na korak od smrti. Imala je temperaturu od 38°. Vraćaju je u bolnicu. Ponovno rade sve pretrage i djevojčica opet mora u bolnicu jer nikako nije dobro: “Kćer vam umire! Nalazi koji su ispred mene su katastrofa, sve vrijednosti bijelih krvnih zrnaca, crvenih krvnih zrnaca i trombocita su gotovo ravne nuli i dijete bi svaki čas moglo dobiti krvarenje.”
Djevojčica je u gotovo nepovratnom stanju, kao da su svi dosadašnji tretmani bili beskorisni. No, tu Simona prekida svoju priču i na trenutak se vraća u prošlost, na njihovo prvo putovanje u Međugorje. Upravo u trenutku kada su Chiara i njezin tata kraj kipa Uskrslog Krista.
Slika snimljena, kao i mnoge druge… ali ima jedna s nečim čudnim, što gospođa iz grupe uspijeva primijetiti. U smjeru male Chiare, gledajući prema gore, nalazi se anđeo. Njegova silueta ima otvorena krila, kao da štiti djevojčicu. Ima ga samo na toj fotografiji, ni na jednoj više. Vraćamo se u sadašnjost… mama Simona više ne zna što bi.
Chiarino stanje je očajno i djevojčica je podvrgnuta još jednom pregledu koštane srži. U međuvremenu ostaje samo moliti se i ona to čini i traži molitvu i od one grupe koja je pratila obitelj u Međugorje. Ovaj put se čudo zaista događa: „Gospođo, gospođo! Anđeo vam je spasio kćer!” – riječi su koje onkologinja s oduševljenjem govori Simoni pokazujući joj pretrage Chiarine koštane srži. Bile su savršene! Nema pogoršanja leukemije, samo peta bolest u akutnoj fazi, koja bi se izliječila za nekoliko dana.
Taj anđeo, to ozdravljenje, to obraćenje: Simona i mala Chiara prešle su bolni križni put, ali je poput Isusa djevojčica izašla kao pobjednica, a poput Marije i njezina se majka prepustila Kraljici mira u Međugorju. , koje je od tog dana postala stalna stanica njihove obitelji svake godine.