Zašto nakon ispovijedi ponekad ne osjećamo Božji oprost?
Jesmo li svjesni da je Božji oprost namijenjen za svakoga od nas i da je bezuvjetan? U tome nam pomaže sakrament ispovijedi, ali nisu svi u to potpuno uvjereni.
Vjernik postavlja svećeniku pitanje zašto se još uvijek osjeća “ukaljan” nakon što je primio sakrament pomirenja. Grijeh je uvijek iza ugla i vreba na svakog od nas. Ali Bog je uvijek tu, spreman da nam oprosti kada mu se obratimo iskreno pokajanim srcem za ono što smo počinili i, s jednakom iskrenošću uma, molimo Ga za oprost.
Sakrament ispovijedi nam pomaže upravo u tome: kad klečimo pred svećenikom, klečimo pred Isusom, a kad ispovijedamo svoje pogreške, ne „govorimo ih svećeniku“, nego izravno Kristu. Ipak, nismo uvijek svjesni da nam On uistinu oprašta.
Vjernik ovako pita svećenika: “Želio bih Vas pitati nešto što me već godinama muči… Milosrdni Isus oprostio je mnogo puta u mom životu mane, uvrede koje su mu bile nanesene i zbog toga, ja nikad mu neće prestati zahvaljivati na ovom divnom i prekrasnom daru oprosta. No, možemo li doista ne biti potpuno svjesni njegova oprosta? Je li normalan stav biti u ovakvom stanju malodušnosti?” – zaključuju vjernici.
Otac Angelo kreće od početka, od onoga što ispovijed ostavlja u našoj duši: „Sakrament pomirenja ili ispovijedi, ako je valjan, ostavlja u duši dva osjećaja. Prvi je beskrajna zahvalnost Gospodinu koji je sve naše grijehe ponovno bacio iza sebe. Više ih ne gleda. Neće ih staviti pred nas ni na sudnjem danu. Drugi osjećaj je onaj koji izvire iz istinskog pokajanja. Ako Bog zaboravlja naše grijehe, mi ih ne zaboravljamo, a njihovo sjećanje služi da ostanemo ponizni.
Sveta Terezija Avilska svjedoči da “nema teže smrti od pomisli da smo uvrijedili Gospodina” – objašnjava. Što Bog usađuje u naše srce u trenutku same ispovijedi? “Teolozi kažu da je milosrđe koje Bog usađuje u naša srca ono milosrđe koje, između ostalog, posjeduje i svojstvo pokornika. Drugim riječima, Bog nam uz milosrđe daje i milost da se okajemo za svoje grijehe i da osjećamo da nismo dostojni ponovno uživati u njegovoj intimi i prijateljstvu. Zato sveti Toma, nakon što je u Svetom pismu podsjetio da ljubav pokriva mnoštvo grijeha, primjećuje da bi “netko mogao reći: ako je ljubav dovoljna da izbriše grijehe, pokora više nije potrebna. Međutim, treba uzeti u obzir da nitko iskreno ne ljubi ako ne čini iskrenu pokoru. Očito je da što više volimo osobu, to više žalimo što smo je uvrijedili. A i to je učinak milosrđa” – nastavlja.
Pretjerana osjetljivost ili doista ne razumijemo pravi oprost koji Bog daje svakome od nas? Otac Angelo to bolje objašnjava: “Dakle, da dođemo do vašeg pitanja, osjećaj grižnje savjesti koji osjećate sigurno može proizaći iz određene osjetljivosti naslijeđene iz vjerskog obrazovanja koje ste primili. Ali u isto vrijeme to je svakako lijep dar milosti.”
