Trebamo li na svetoj misi dati novac za milostinju?
“Mnogim vjernicima nije jasno zašto se u crkvi skuplja novac. Što je značenje toga čina u misi? Kako se prema tome odnositi i što je naša kršćanska dužnost glede toga?”
Sveta misa je najsadržajniji susret Kristovih učenika – vjernika. Tradicija toga susreta započela je već na dan Isusova Uskrsnuća. Čitamo u Novom zavjetu da je Isus ”prvog dana u tjednu” pohodio svoje učenike i susretao se s njima i bio s njima sve do svoga Uzašašća. On je, kao najveći dar, na to zajedništvo ostavio znakove svoje prisutnosti svojim učenicima. Euharistija je u tom smislu najveće otajstvo i najveći dar.
Od samih početaka kršćanska zajednica se sastajala prvog dana u tjednu da bi zajedno čitala Božju riječ, o njoj razmišljala, da bi slavila spomen Isusove žrtve i sudjelovala u gozbi njegova Tijela i Krvi njegove. Slavljenje Euharistije seže, dakle, u same početke Crkve. Dapače, to slavljenje i čini Crkvu i rađa Crkvu.
Taj čin susreta s Isusom koji je oduvijek nosio oznake spomena njegove Muke, Uskrsnuća ali i euharistijske gozbe, bio je i najradosniji susret zajednice koja se prepoznavala kao zajednica Isusovih ljubljenih učenika, dakle, kao zajednica njegove braća i sestara. Isus ih je snagom Euharistije činio u sebi i po sebi tako jedinstvenima da su ih drugi prepoznavali i promatrali s uzdahom: Gle, kako se ljube.
Budući da misa, uz spomen-čin Kristove žrtve, od početka ima i karakter gozbe, od prvih kršćanskih vremena je postojala praksa da nakon proslave Otajstva braća i sestre, Kristovi učenici, nastave druženje i da budu što duže zajedno. Tako su započeli s tzv. ”gozbom ljubavi” – Agape. To se sastojalo u zajedničkom blagovanju onoga što su donijeli od kuće i objedinili kao zajednički dar i svaki je blagovao od tog ”zajedničkog” za razliku od obiteljskog ili individualnog blagovanja koje nije imalo simboliku darivanja i dijeljenja.
rlo brzo je nastala opasnost da se te gozbe pretvore u ”suparništvo” koje baca ljagu na Agape kao znak ljubavi, pa već kod apostola Pavla čitamo jasna upozorenja na koji način treba organizirati Agape poslije Euharistije.
Druga dimenzija iz koje izvire današnje skupljanje ”lemozine” jest zajedništvo dobara o kojem čitamo u Djelima apostolskim. To se danas spominje kao ”Communio bonorum” ili ”zajednička imovina”: ”Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi tko trebao” (Dj 2,44–45); ”Doista, nitko među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao” (Dj 4,34–35).
Vrlo je jasno da je prinos dara usko vezan uz slavljenje Euharistije: ”Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama… Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda” (usp. Dj 2,42.46–47).
Ne smijemo zaboraviti da se liturgija Pracrkve dijelom naslanja na sinagogalnu liturgiju. Poznati su vrlo strogi propisi Staroga zavjeta po kojima je svaki vjernik u savjesti bio vezan davati desetinu od svih svojih dobara kao svoj dar zahvale Bogu, a iz toga su se uzdržavali Hram, svećenici i pomagali siromasi. Od te obveze nije bivao oslobođen nitko. I siromah je prema svojim mogućnostima davao svoju desetinu.
U Novom zavjetu taj dar prima isključivo sakralni znak ljubavi i povezanosti vjernika. Već u drugom stoljeću nalazimo tragove skupljanja darova u naravi tamo gdje se prinose i najvredniji darovi, kruh i vino, dakle prikazni darovi za Euharistiju. Ti darovi u naravi su se onda poslije mise dijelili. Uz mnoge i različite promjene taj je običaj ostao sve do danas. Dozvolite da vam sada odgovorim na pitanje onako kako na to gleda liturgija i pastoral.
Dakle, pitanje lemozine – sakupljanja kod mise – nije upitno. To je liturgijski čin kojim vjernici djelotvornom ljubavlju sudjeluju u prikazanju darova namijenjenih za Crkvu i za siromašnu braću i sestre. Ni jedan kršćanin nije oslobođen u savjesti od djelotvorne ljubavi. Ljubav je vrhovna norma i zakon kršćanstva. On se očituje na različite i razne načine, ali je ugrađen kao znak i u liturgiju. Tako na primjer i pokajnički čin, znak mira i slično. Darovi za prikazanje su dakle liturgijski znakovi. Oni su znakovi kršćanske solidarnosti i ljubavi. Ako nas u savjesti veže ljubiti ne ”riječju i jezikom” nego ”djelom i istinom”, onda se i ovaj znak mora svrstati u te kategorije – kategorije djelotvorne ljubavi.
S druge strane, kako god naglašavamo gozbeni karakter svete mise, baš u najnovijim dokumentima Crkve Ivan Pavao II. poziva da nikako ne zaboravimo žrtveni karakter mise. Žrtva je uvijek prinos i prikaz. Svojevrsno odreknuće. Tako je ovaj znak ”žrtvovanja” materijalnih dobara postao i znak sudjelovanja kod žrtvenog karaktera svete mise. Dakle, to nije skupljanje ”sitniša” nego vjerski čin aktivnog sudjelovanja u misi gdje je norma darivanja isključivo savjest. Mi dakle prinosimo dar po savjesti prema svojim mogućnostima. To ne znači sakralizirati novac, nego prikazati žrtvu koja nas ”košta”. Način na koji se to danas čini je skoro isključivo prinošenje u novcu. Rijetko je to u naravi. Razlozi su, jasno, pastoralni. Međutim, obveza ovakvoga sudjelovanja nas ne ispričava jednostavno.
Taj novac je naš dar za našu Crkvu. Po današnjim crkvenim zakonima, iz toga se novca izdržava isključivo crkva kao objekt i djelomično crkveni službenici. Kada sve to saberemo – da smo svi mi Crkva, da je ta zgrada naša zajednička kuća, da je to mjesto susreta Boga i čovjeka i da je predstojnik te zajednice u našoj službi i objedinjuje zajednicu – onda nam je jasno koliko je odgovorno naše ”prinošenje dara na prikazanje”. Tako, dakle, naše sudjelovanje u misi biva i žrtveno znakovito. Kada bismo još imali snage i svijesti skupiti tolika sredstva da s njima stvarno zaliječimo mnoge rane siromaha, naše bi kršćanstvo bilo ”daleko glasniji govor” o Isusu Kristu i njegovoj ljubljenoj Zaručnici koja nastavlja njegovo djelo na zemlji. Zar ne bi u tom slučaju i za naše vrijeme ljudi mogli reći: Gle, kako se ljube?
Dakle, pitanje skupljanja je religijsko-crkveno pitanje, ono nas obvezuje u savjesti, a ta savjest uređuje naš odnos prema Bogu, svetim činima, bogoštovlju i zato je to kršćanska dužnost, a ne običaj. Tužno je u svemu tome što to mnogima nije jasno te o tom s prijezirom i omalovažavanjem govore, a tako se i ponašaju te stoga taj ”znak ljubavi” zapravo ne postaje i efikasni čin ljubavi prema Bogu i bližnjima.
