Blaženi Alojzije Stepinac – zagovornik hrvatskog naroda
Alojzije, ili punim imenom Aljzije Viktor, rodio se 8. svibnja 1898. godine u mjestu Brezarić, župa Krašić. Bio je peto od osmero djece svojih roditelja, Josipa i Barbare. Nakon nekog vremena obitelj mu se preselila u Krašić.
Ondje je Alojzije završio osnovnu školu te je na preporuku mjesnog župnika 1909. nastavio pohađati Gornjogradsku gimnaziju u Zagrebu kao pitomac Nadbiskupskog orfanotrofija. Alojzije se 1915. upisuje u nadbiskupsko sjemenište. Bio je vrlo dobar đak, ali se isticao svojom ozbiljnošću i marom. Maturira 1916., te je mobiliziran u austrijsku vojsku i nakon obuke poslan na talijanski front u Goricu.
Godine 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo na rijeci Piavi, ali se odatle ubrzo kao solunski dobrovoljac oslobodio. Demobiliziran je 1919. godine. Iste godine upisuje Agronomski fakultet u Zagrebu, ali ga iste godine napušta i odlazi na roditeljsko imanje kako bi pomogao roditeljima u poljoprivrednim poslovima. Tu razmišlja o ženidbi, imao je čak i zaručnicu, s kojom je razmjenjivao pisma, ali na kraju od svega toga nije bilo ništa.
Konačno se 1924. odlučuje na svećenički poziv, te ga kao pitomca Kolegija Germanicum et Hungaricum iste godine šalju na studij filozofije i teologije na sveučilištu Gregoriana u Rimu. Za svećenika je zaređen u Rimu 16. listopada 1930., a prvu misu slavio je u bazilici svete Matije Velike. Potom se vraća u Zagreb, gdje je kratko vrijeme radio u pastoralu, a zatim biva imenovan ceremonijarom i bilježnikom Duhovnoga stola. Na njegov poticaj nadbiskup Bauer osniva Caritas.
Godine 1934., nakon četiri godine svećeništva i u trideset i šestoj godini života papa Pio XI. imenuje ga zagrebačkim biskupom koadjutorom, čime je automatski stekao pravo nasljedstva nadbiskupa Bauera. Poslije Bauerove smrti u prosincu 1937., Stepinac preuzima upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro postaje i predsjednikom Biskupske konferencije Jugoslavije.
Stepinac je bio susretljiv prema siromašnima i pokazivao ljubav prema potrebitima. Zalagao se za jedinstvo Hrvatskog katoličkog pokreta, a bio je i neumoran propovjednik. Brinuo se i za katolički tisak, Katoličku akciju, odgoj maldeži i pastoral laika, a osniva i brojne župe, prvenstveno u novim dijelovima Zagreba.
Osniva i prvi karmel u Hrvatskoj, onaj u Brezovici. Uskoro počinje Drugi svjetski rat. Osniva se Nezavisna Država Hrvatska (NDH), koja je marioneta Sila osovine. Stepinac se u tome razdoblju javno osuđuje rasnu ideologiju te progone drugih i drugačijih, posebno Židova. I u javnim nastupima i u brojnim pismenim intervencijama zahtijeva i zauzima se za poštivanje ljudske osobe, bez obzira na njezinu rasnu i vjersku pripadnost, spol ili dob.
Osuđuje donošenje rasnih zakona u NDH te spašava progonjene Židove, Srbe, Rome i druge. Tako u propovijedi 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: “Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka.
Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: “Oče naš koji jesi na nebesima!” I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?”.
Protivi se nasilnim prelascima na katoličanstvo, ali u isto vrijeme daje naputak svećenicima da one koji da bi spasili život zatraže prijelaz prime u Crkvu bez ikakvih uvjeta. Prihvatio je tristotinjak svećenika koje su Nijemci protjerali iz Slovenije. Caritas pomaže svima, ne samo Hrvatima nego i svima drugima narodnostima.
Zbog svega toga ga je GESTAPO htio ubiti, a ustaške vlasti više su puta tražile od pape da ga skloni sa zagrebačke stolice.
Po završetku II. svjetskog rata u Hrvatskoj, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzima Komunistička partija. Stepinac je već 17. svibnja 1945. uhićen, te je u zatvoru bio do 3. lipnja, a već 4. lipnja sam ga Tito poziva na razgovor. Tito od njega zahtjeva da osnuje „narodnu Crkvu“, neovisnu o papi, što Stepinac najodlučnije odbija.
Uskoro komunističke vlasti kreću s progonima katoličkih svećenika, redovnika i vjernika laika. U rujnu 1945. Stepinac stoga saziva Biskupsku konferenciju kako bi razmotrili novonastalu situaciju u zemlji. Biskupi 22. rujna izdaju pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznosi sva nasilja i nepravde koe je nova vlast u ratno i poratno vrijeme počinila protiv vjere i Crkve.
Pismo je izazvalo još žešći progon Crkve, a naročito nadbiskupa Stepinca. Nadbiskupa su u Zaprešiću čak i kamenovali, te je bio prisiljen otkazati pastoralne posjete župama. Vlasti su potom od Svete Stolice zahtjevale da Stepinca makne iz službe. Stepinac je ponovno uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred sud, gdje je započeo montirani proces protiv njega.
Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, pa i krivotvorenih dokumenata, Stepinac je 11. listopada 1946. nevin osuđen na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava te je 19. listopada odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi, u kojem ostaje gdje do 5. prosinca 1951.
U zatvoru mu je bilo dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Dana 5. prosinca 1951. premješten je na izdržavanje preostalog dijela kazne u kućnom pritvoru u rodnom Krašiću.
Papa Pio XII. imenovao ga je 12. siječnja 1953. kardinalom, zbog čega su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. U zatvoru kardinal Stepinac intenzivno piše: pisma, propovijedi, dnevnik. Od proljeća 1953. zdravlje mu se naglo pogoršava. Sve više trpi bolove, ali ih vjernički strpljivo podnosi sve do smrti.
Kardinal Stepinac umire 10. veljače 1960. u kućnom pritvoru u Krašiću. Sahranjen je u grobnici zagrebačkih nadbiskupa u zagrebačkoj katedrali. Već za života narod ga je smatrao svecem i mučenikom, što se posebno očitovalo poslije njegove smrti, kada monoštvo vjernika dolazi na njegov grob, moleći mu se za zazgovor. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine.
