OD KRISTA POZVANI S. Marica Jelić: Molite za misionare kako bismo imali snagu svjedočiti Božju dobrotu
U Madagaskaru, jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta, već 37 godina djeluje s. Marica Jelić, članica Družbe Kćeri Marije Pomoćnice. Bila je među prvim redovnicama svoje Družbe koje su stigle u jednu od 10 afričkih zemalja najviše izloženih prirodnim katastrofama.
Od prvoga dana sestre se bave odgojem i obrazovanjem mladih, a s. Marica ističe da joj je najveća radost kada vidi da se tijekom odrastanja njihovi učenici ne udaljavaju od Crkve. U razgovoru otkriva koliko su za školsku djecu dragocjena kumstva, te izražava divljenje Malgašima koji pronalaze sreću u malome piše HKM
Pri spomenu Madagaskara pred očima su nam slike egzotičnog otoka, prekrasnog krajolika s rijetkim životinjskim i biljnim vrstama. No, Madagaskar je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, sa širokim poljem za misionarski rad. U toj otočkoj državi već 37 godina djeluje s. Marica Jelić, članica Družbe Kćeri Marije Pomoćnice. Bila je među prvim redovnicama svoje Družbe koje su stigle na Madagaskar. „Sve je bilo lijepo, činilo mi se da sam u nebu.
U sjećanju su mi ostali prizori koje smo vidjeli na putu ka Ambositri gdje smo išli na učenje malagaškog jezika – vidjeli smo ljude uz cestu kako piju kavu iz otučenih malih lončića, a ono što mi je posebno ostalo u sjećanju je da smo vidjeli grupu ljudi kako tuku jednog starca jer je ukrao manjoku. Imaju takav dogovor da kada uhvate nekoga da krade svatko iz sela ga mora barem jednom dobro udariti, a nekada to ide i do smrti”
Sestre su imale sreću da su ih na Madagaskaru dočekala subraća salezijanci, koji su došli tri-četiri godine ranije. Kako nisu imale smještaj išli su u nadbiskupski stan gdje su bile prostorije za goste. Ubrzo im je župnik u Mahajangi ustupio župnu kući i sestre su počele s radom. „Nas sestara je bilo pet. Svaka je imala svoju sobu, bila je tu i jedna velika dvorana kao i kapela. Odmah smo se uključile u odgoj i obrazovanje djece, a dvije naše sestre iz Slovenije bile su medicinske sestre pa smo otvorile malu ambulantu gdje su one pomagale ljudima i gdje su siromašni mogli jeftinije kupiti lijekove. Zatekle smo župnu školu koja je nakon dvije-tri godine postala prva u gradu jer su djeca postizala stopostotni rezultat na državnim ispitima.”
U župnu školu upisivala su se siromašna djeca, a njihovi roditelji trebali su participirati u troškovima školovanja jer je bilo potrebno osigurati primanja profesorima. „Većina roditelja ne može priuštiti svojoj djeci školovanje. Salezijanci uz pomoć subraće iz Njemačke osiguravaju najsiromašnijoj djeci boravak u oratoriju gdje je školovanje besplatno, a za ostale salezijanci i Kćeri Marije pomoćnice nastoje osigurati kumove koji novčano pomažu školovanje djece.
Dogovorili smo se da kumovi plaćaju pola iznosa, a drugu polovicu roditelji, kako bi bili uključeni u odgoj i učili djecu odgovornosti. Kada smo im sve mi plaćali događalo bi se da ako nekome treba list papira djeca bi znala iskidati cijelu bilježnicu. Kumovi iz Hrvatske, Slovenije, Italije, Francuske, Njemačke, Poljske i drugih zemalja za djecu plaćaju 50 eura, a za srednjoškolce i vrtićki uzrast 150 eura”.
Svakodnevno u školi boravi oko 1600 djece. „Imamo djecu od vrtićke dobi do završene srednje škole. Sam pogled na tu djecu kada u 11:30 sati izlaze iz škole oduzima mi dah. Predivno ih je gledati. Uz redovito školovanje mi u školi imamo i program kroz koji pokušavamo mlade osposobiti za određena zanimanja. Na samim počecima bila sam uključena u to na način da sam imala tečajeve za krojenje i šivanje. Kroz godine je program usavršen tako da sada imamo svojevrsnu tehničku gimnaziju koja nudi smjer za krojače, daktilografe, tajnike, ekonomiste, frizere i slastičare. Upravo frizeri i slastičari koji završe kod nas brzo dobiju posao. Sada vodim radionicu u kojoj šivamo školske uniforme za sve naše škole”.
Povezanost nastala tijekom školovanja ne gubi se ni kada djeca odu iz škole. „Sada sam ponovno u Mahajangi, mjestu gdje sam prvo došla i gdje smo djelovale prve četiri godine. Onda sam obišla cijeli Madagaskar. Bila sam u Betafu, Manazaryu, Ftanarantsou, Antananarivu, da bih se vratila u Mahajangu. Neopisiva radost je bila kod naših bivših učenika kada sam ih prepoznala. Nakon mise skidali su maske da bih vidjela njihova lica. Kao djeca su bili animatori kada smo stigli, a danas oni vode crkvenu zajednicu, djeluju u crkvenom vijeću. Najveća mi je radost vidjeti da se nitko nije udaljio od Crkve i da su angažirani vjernici”.
S. Marica otkriva kakav su narod Malgašani. „Kada dođete ujutro u crkvu može se vidjeti da oni prelaze kilometre i kilometre da dođu do crkve. Znaju pješačiti i do dva sata. Nekada nas znaju moliti da idu s nama u autu, koliko ih može stati. Čovjek ostane ganut kada vidi koliko se žrtvuju, i koliko su spremni pomoći. Nemaju ništa, ali kada svećenik pita za pomoć siromašnima dovoljno je da samo stavi vreću ispred crkve i u jednom danu se ona napuni rižom.
To poslije svećenik dijeli onima koji nemaju što jesti. Mi također imamo kantinu u kojoj pripremamo hranu za siromašne i kada kažemo na tržnici da kupujemo hranu za kantinu znaju nam dati namirnice po nižoj cijeni i više na vagi. Iako žive u oskudici uvijek su nasmijani. Kraj koje god kuće da prođem viču ‘mandroso’ što znači ‘uđite’. Boli ih sve, djeci noge pune afričkih buha i upaljene, ali unatoč tome imaju osmijeh na licu. Divim im se jer su zadovoljni s malim. Malgašani su miroljubiv narod, gostoprimljiv, velikodušan, poštuju svećenike i redovnice”.
Unatoč tome što je kršćanstvo na tlu Madagaskara prisutno tek stotinjak godina Malgašani imaju dvoje blaženika – blaženu Victoire Rasoamanarivo i blaženog Luciena Botovasoa. „Victoire je bila prva katolkinja i zovu je Anđeo Crkve. Bila je udana za sina prvog ministra koji je rado pio i bio je neodgovoran. Kako Victoire nije mogla imati djecu muž ju je zbog toga progonio. Ona je sve to trpjela pa je proglašena zaštitnicom majki koje trpe u obitelji. Na kraju se njezin muž obratio i ona ga je krstila. Pomagala je siromašnima ali i misionarima koji su zatim bili prognani.
Zahvaljujući njoj sačuvano je kršćanstvo. Još jedna lijepa ličnost je blaženi Botovasoa. On je bio učitelj u školi i nije se želio uključiti u politiku. Kada nije bilo svećenika, kada su se svi razbježali, on je predvodio križni put i pobožnosti Velikoga petka. Svome je krvniku rekao da razumije da ga mora ubiti jer je dobio za to nalog, ali da će se obratiti na kršćanstvo. Tako je bilo i njegov je krvnik poslije svjedočio što se i kako dogodilo. Imala sam tu radost da sam upoznala sestru bl. Botovasoa”.
Madagaskar je u rujnu 2019. godine pohodio papa Franjo. S. Marica svjedoči da se toga posjeta svi rado sjećaju. „O porukama Svetoga Oca govori se u crkvama. Njegov pohod pratilo je mnoštvo vjernika i mislim da su u puku ostale poruke koje je Papa uputio”.
S. Marica je porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Rođena je u Solakovoj kuli u općini Konjic. Govoreći o svome životu i otkrivanju poziva ističe da u njezinom životu jednostavno rodila želja da bude redovnica.
„Vidjela sam jednu redovnicu, izgleda mi je simpatično i poželjela sam da i ja budem redovnica. Tako je sve krenulo. Imala sam i jednu prijateljicu Maricu koja je ušla u samostan pa sam rekla da bih i ja išla. Kako sam imala samo 14 godina moj se tata nije složio s tom željom. Razgovarao je sa župnikom te su se složili da sam premlada i da još čuvam ovce. Ali, ja sam ustrajala u svojoj želji i druge godine su me pustili. Pošto je iz naše župe bio jedan salezijanac koji je bio Maričin rođak ona je ušla u samostan Kćeri Marije Pomoćnice. A preko nje sam u istu Družbu ušla i ja”.
Prvi dani u zajednici ostali su u lijepom sjećanju. „Svi su se zanimali za mene i svi su mi pomagali. Kako sam bila sa sela bilo mi je teško u gradu. Ali uz pomoć svih u samostanu sve je dobro prošlo”.
Kod s. Marice se još u kandidaturi javila želja za misijama. „Jedno prigodom sam na dar dobila misijsku krunicu i pomislila sam da bih mogla biti misionarka. Govorila bih da želim ići u misije i da ću napisati molbu, a na to bih dobivala odgovor da je Hrvatica u Družbi jako malo i da si to ispišem iz glave. Kad sam kao juniorka bila u Torinu bilo je svečano primanje misijskih križeva i kako tri susestre koje idu u misije nisu mogle doći vrhovna glavarica je pitala tko od nas juniorki može preuzeti križ. Odmah sam se javila i išla primiti križ.
Bila sam tako sretna kao da ja idem u misije. Išla sam reći vrhovnog glavarici da bih stvarno željela ići u misije. Odgovorila mi je da nas Hrvatica ima samo devet i da ću biti misionarka u Hrvatskoj. I kada sam primala križ umjesto te jedne misionarke rekla mi je da ću i ja ići u misije. Počela sam plakati od sreće.”
Od tog događaja do odlaska u misije s. Marica je trebala čekati da prođu doživotni zavjeti. Dočekala je da ode u misije i ne planira povratak natrag u domovinsku Crkvu. „Šest godina do doživotnih zavjeta djelovala sam u Hrvatskoj, u Rijeci, i u Sloveniji. Nakon doživotnih zavjeta stalno sam pisala molbe pa su me poslali u Rim na pripremu za misije. Prošla sam tečaj i otišla sam u misije. U Madagaskaru sam proživjela svoje najljepše godine života i dala sve što imam. Za Malgaše kažu da kradu srce. Kada netko dođe na Madagaskar, za njega nema više povratka natrag.”
