Sveti Luka evanđelist
Sveti Luka je bio Sirijac, po Euzebiju rodom iz Antiohije. Potjecao je iz poganske, a ne židovske sredine. Za to svjedoče sv. Irenej, Tertulijan, Origen, a posredno i sam sv. Pavao, koji ga ne stavlja među one što proizađoše iz obrezanja. Prema Muratorijevu kanonu nije vidio ni slijedio Isusa za njegova života na zemlji.
Pavlove poslanice te Djela apostolska pokazuju da je bio pratilac i učenik svetoga Pavla. Uz Pavla ga nalazimo prvi put na apostolovu drugom misijskom putovanju, tamo od Troade do Filipa. Postoji mogućnost da je u Filipima ostao do god. 57. utvrđujući ondje apostolovo misijsko djelo. U proljeće god. 58. nalazimo ga opet u istome gradu uz sv. Pavla, koga prati na njegovu povratku u Jeruzalem. Ondje odmah bijaše uspostavio vezu s apostolom Jakovom.
Tamo je također imao priliku susresti barem neke od onih žena što ih on jedini od evanđelista spominje u Evanđelju. Mogao je isto tako susresti i one “službenike riječi” koji su jedan od izvora njegova evanđeoskoga spisa. On sam u predgovoru svoga Evanđelja piše ovako: “Budući da su mnogi pokušali srediti pripovijedanje o događajima što su se dogodili među nama, kako su nam ih predali oni koji su od početka bili očevici i sluge Riječi, učini se i meni dobro, pošto sam ih pomno ispitao sve od početka, da ti ih napišem po redu, preuzvišeni Teofile, da se osvjedočiš o sigurnosti nauka kojeg si primio” (Lk 1,1-4).
Sveti Luka se časti kao zaštitnik i duhovni vođa liječnika i slikara.
Sveti Luka je pratio sv. Pavla na njegovu putovanju u Rim te nam je o tome u Djelima apostolskim ostavio dragocjen dnevnik puta. S apostolom je naroda bio i za vrijeme njegova prvoga rimskoga tamnovanja, a isto tako i za drugoga, kad su ga svi ostavili. Apostol sa žalošću piše Timoteju: “Jedini je Luka sa mnom” (2 Tim 4,11). Luka se u Rimu vjerojatno susreo i s Petrom i s Markom, no na njega je ipak imao najveći utjecaj Pavao.
Ništa sigurno ne znamo o životu sv. Luke nakon Pavlove smrti. Sv. Epifanije ga je doduše učinio apostolom Dalmacije, Italije i Makedonije, sv. Grgur Nazianski evangelizatorom Ahaje, Metafraste, Egipta i Tebaide, no sve je to povijesno nepouzdano. Istočnjačka hagiografija, koja se temelji na jednom antimarcionitskom spisu, zvanom Prolog, a koju slijedi i sveti Pavlin iz Nole, pridaje sv. Luki 84 godine života.
Latinski Prolog dodaje da je živio u celibatu, dok jedan drugi spis, koji slijede i neki ugledni pisci, kao sv. Izidor Seviljski i sv. Beda Časni, daje sv. Luki 74 godine života. Nesigurno je i mjesto smrti sv. Luke. Isto tako način smrti. Jedni drže da je umro naravnom smrću, dok drugi misle da je poginuo kao mučenik. Crkva ga u bogoslužju slavi kao mučenika i upotrebljava za njegov blagdan liturgijsko ruho crvene boje. Jedan anoniman bizantski pisac iz XI. stoljeća ovako je opisao svetoga Luku, evanđelista i pratioca sv. Pavla:
“Nakon što se Pavao, ostavivši tmine zablude da bi prionuo uz Božju ljubav, pridružio broju učenika, Luka ga prati posvuda i postaje mu putni sudrug. Željan boriti se za Božju ljubav pridružuje se njegovoj vojsci. S Pavlom kao zločinac biva zatočen te sve do kraja svijeta širi zrake božanske spoznaje.
On tako čvrsto pristaje uz njega, tako mu je blizak i dijeli u tolikoj mjeri sve njegove milosti da ga Pavao, pišući vjernicima, naziva svojim najmilijim. Nakon Jeruzalema i njegovih predjela sve do Ilirika s njim propovijeda Evanđelje. Nakon Judeje sve do Rima dijeli s njim iste okove, iste napore, iste muke, iste brodolome. S njime je želio primiti istu krunu, kao što je dijelio iste napore.
Nakon što je s Pavlom primio talenat propovijedanja te pridobio i priveo Božjoj ljubavi tolike narode, Luka se pokazuje kao ljubljeni Spasiteljev učenik i kao evanđelist koji je opisao njegovu svetu povijest; budući da je nekoć slijedio Učitelja, sakupio je svjedočanstva njegovih prvih slugu i zadobio nadahnuće odozgor. On je kao evandelist ispripovjedio tajnu ženidbenog glasnika Gabrijela, poslana Djevici da navijesti radost cijelom svijetu.
On je tako jasno opisao Kristovo rođenje: on nam pokazuje novorođenče kako spava u jaslama te opisuje pastire i anđele koji naviještaju radost. On je učinio da upoznamo čudesa što nadilaze sve ono što se može zamisliti i to s takvom ljubavlju prema istini i s takvom ljepotom da je kod njega istina stvari izražena ljepotom riječi; i tako se pokazuje bogat jezikom koji je dostojan bogatstva njegove misli.
On nam pruža pouku, danu u prispodobama, iznoseći ih u većem broju nego što to čine drugi evanđelisti. I kao što nam opisuje silazak Riječi na zemlju, isto tako nam opisuje i njezino uzašašće na nebo, njezin povratak Očevu prijestolju… No kod Luke milost se ne ograničuje samo na to. Njegov se jezik ne ograničuje samo u službi Evanđelja.
Nakon svršetka Kristovih čudesa on opisuje i Djela apostolska: ponajprije božansko Spasiteljevo uzašašće na nebo; zatim silazak Duha nad apostole u obliku ognjenih jezika; pa onda kamenovanje Stjepana; obraćenje Pavla, njegov poziv i njegov prijelaz od slova k duhu, njegove tamnice, udarce, bičeve, razne zamke što mu ih postaviše pogani, njegovo putovanje iz Jeruzalema u Rim, njegove napore na moru, njegove patnje, pogibelji, stradanje, brodolome. Luka nije samo očevidac svega toga već i istinski sudionik. I zbog toga ulaže toliko brige da nas u svemu pouči.”
S opisom se toga spisatelja možemo u svemu složiti, osim u tome da je bio Gospodinov učenik i sljedbenik za njegova zemaljskoga života. No, iako nije bio očevidac događaja što ih opisuje u Evanđelju, bio je dostojan i vjeran službenik evanđeoske poruke. Zato ga Crkva sa zahvalnošću slavi kao evanđelista, jednog od četvorice, koja nam po Božjem nadahnuću napisaše najdragocjeniju poruku.
