EUHARISTIJSKO ČUDO KOJE JE ZAPANJILO SVIJET: Kardiologinja koja je pregledala hostiju u Legnici pronašla je ovo…
Kardiologinja Barbara Engel sudjelovala je u radu posebne komisije za istraživanje euharistijskog čuda koja se dogodilo 2013. godine u Legnici kada su na raspadnutoj hostiji pronašli tkivo ljudskog srčanog mišića.
Sve je počelo na prvi dan Božića 2013. godine, kada je na jutarnjoj misi u svetištu sv. Jaceka u Legnici, svećenik koji dijeli svetu pričest ispustio posvećenu hostiju natopljenu vinom. Prema proceduri, svećenik ju je podigao i stavio u posebnu posudu napunjenu običnom vodom iz slavine, koju je stavio u tabernakul.
Početkom siječnja 2014. drugi svećenik koji je služio u ovoj župi odlučio je vidjeti kako teče proces raspadanja ove Hostije. Na njegovo veliko iznenađenje, svećenik je primijetio da je oko četvrtine Hostije razvilo crvenu boju. Hostija je tada promatrana nekoliko dana.
Kako se taj fenomen nastavio, o tome je obaviješten tadašnji biskup Stefan Cichy. Ova je biskup odlučio da hostiju treba ostaviti u vodi četiri tjedna, jer se u prosjeku za to vrijeme otapa, a zatim ponovno ispitati.
Nakon tog razdoblja, obojani ulomak Hostije doživio je laganu transformaciju: iz jarkocrvene postao je smeđecrven, tj. boje slične tkivu. Zauzvrat, bijeli dio se otopio i pao na dno.
Ovaj fragment bez boje također je promijenio svoju strukturu. Pojavilo se zadebljanje, deblje od same Hostije. Tada je biskup Cichy odlučio osnovati povjerenstvo za istraživanje ovog fenomena. I ja sam se našla u ovom odboru. Fenomen koji sam vidjela toliko me dirnuo da sam od samog početka imala problema sa spavanjem. Prvi put u životu imala sam priliku doživjeti nešto slično.
Morala sam razviti istraživački tim. U prvom redu sam odlučila otići na forenzički odjel najbližeg medicinskog sveučilišta. To mi je bio prikladan objekt za identifikaciju različitih materijala nepoznatog podrijetla.
Tim je uključivao i šefa odjela za stručne sudsko -medicinske preglede koji je prikupio materijal za ispitivanje – 15 uzoraka. Studije su bile višeprofilne – ukljčivale su histopatološki, genetski i mikrobiološki pregled.
Bilo je puno uzoraka jer su uzeti ne samo iz ispitivanog materijala, već i iz okoliša, tj. iz vode u koju je domaćin bio uronjen. Brisovi su uzeti iz cijele šalice, sa mjesta gdje se hostij nalazila; istražene su i druge posvećene hostije, vino i voda iz slavine. Bio je to vrlo stručan pregled. Sada je došlo vrijeme za čekanje presude. Rezultati su došli u ožujku.
Histopatološki pregled pokazao je da je prikupljeni materijal srčano tkivo, u velikoj mjeri razgrađeno – najvjerojatnije zbog dugotrajne izloženosti vodi. Do ove degradacije došlo je zbog fizioloških procesa samouništenja.
Zbog činjenice da su neki istraživači znali podrijetlo materijala, bilo im je teško priznati te rezultate. Znali su da ispitani materijal nije niti zamijenjen niti proizveden. Istraživaći su sami su preuzeli materijal.
Činjenica da slika ispitivanog materijala nije bila potpuno jasna, budući da je djelomično oštećena, bila je čimbenik koji nije dao odgovor. Slijedom toga, provedene su mnoge histokemijske i imunohistokemijske studije.
S druge strane, mikrobiološki testovi i testovi na prisutnost gljivica isključili su ovu promjenu iz bilo koje bakterijske ili gljivične kolonije.
Zapravo, svi koji su pogledali uzorak vidjeli su tkivo srčanog mišića. No, nisu svi imali hrabrosti reći: “Da, ovo je pravo tkivo srčanog mišića.” Službeni rezultati bili su dvosmisleni, nejasni i vrlo različiti od nedvosmislenih zaključaka i mišljenja formuliranih u privatnim razgovorima.
Pravo ljudsko srce
Osjećala sam da ispunjavam važnu misiju i bila sam odlučna dovršiti je. Bila sam ljuta kad sam vidjela da se istraživači koji su u privatnom razgovoru rekli: “Da, to je to”, odjednom nisu htjeli nedvosmisleno izraziti.
Kasnije je, međutim, došlo do razmišljanja: Mogu li i sama svjedočiti o Bogu? U mom radnom okruženju, kad upoznajem različite ljude, ponekad se pokrenu teme povezane s Bogom i vjerom. Koristim li ja kao liječnik svoj autoritet za svjedočenje o Kristu ili bježim od nedvosmislenog stajanja za Njega iz straha od isključenja, odbijanja ili kritike?
Nevoljkost, pa čak i ogorčenje nekih mojih kolega znanstvenika prema mojoj misiji učinili su me, paradoksalno, još više motiviranom da stvar dovedem do kraja. Imala sam mnogo sličnih nedaća, ali tek kad sam se s njima suočila, shvatila sam koliko je to bila velika misija. Tada smo zajedno s članovima povjerenstva obišla razne forenzičke odjele. Nije bilo nikoga tko nije bio dirnut ovom pričom, iako su reakcije bile ekstremne.
Konačno sam se našla na Zavodu za sudsku medicinu Medicinskog sveučilišta u Szczecinu. Imaju veliko iskustvo u identificiranju i testiranju DNK biološki teških materijala, primjerice iz livada na kojoj su pokopana tijela vojnika.
Jedan od profesora ovog sveučilišta rekao je da će to istražiti. Mislila sam da će to biti samo još jedan od mnogih razgovora, ali bilo je očito da je znanstvenika ta tema dirnula. Kad je pogledao slike slajda, rekao je: “Ovo je tkivo srčanog mišića.”
Profesor je zatim uzorke stavio pod ultraljubičasto svjetlo i propustio ih kroz narančasti filter, a zatim zaključio da u to nema sumnje! Na slici su istaknuti svi elementi tkiva.
Zabrinulo me, međutim, ima li profesor hrabrosti to napisati. Znanstvenik me nazvao i rekao da su tijekom istraživanja izvršena dva pojačanja DNK materijala i da je ovo tkivo definitivno ljudsko!
Profesor je rezultate svog istraživanja formulirao i u pisanoj formi. Za mene osobno to je bio iskorak. Shvatila sam da se radi o događaju koji je zasigurno bio čudo, jer nitko nije mogao objasniti zašto hostija, koj nema nikakve veze s bilo kojim mišićnim tkivom, ima takvo tkivo.
Liječnici koji su pregledavali uzorak nisu znali odakle dolazi. Dvostruki test potvrdio je da se radi o ljudskoj DNK i da je fragmentirana, što je pak povezano s histopatološkom slikom na kojoj je prikazano oštećeno tkivo koje je uništeno uslijed dugotrajne izloženosti vodenom okolišu.
Lanciano
U međuvremenu sam, potaknuta znanstvenim pristupom profesora iz Szczecina, odlučila otići u Lanciano, gdje se u 8. stoljeću dogodilo još jedno euharistijsko čudo. Nadala sam se da ću tamo pronaći znanstvenike koji će mi pomoći u mom slučaju.
Mislila sam da bi bilo dovoljno usporediti DNK uzorka Legnice s DNK čudesne Hostije iz Lanciana. Na licu mjesta pronašla sam izvještaj liječnika Ujedinjenih naroda iz 1991. koji je sadržavao rezultate stotina izuzetno detaljnih studija o hostiji Lanciana.
Ova studija potvrdila je rezultate prethodnih stručnih mišljenja i sadržala je niz novijih studija. Svi su izjavili da je hostija Lanciana tkivo srčanog mišića koje je živo, ali u procesu umiranja odnosno agonije.
Kad sam pogledala razmjere provedenog istraživanja i istodobno potpunu nemoć znanstvenika koji su stajali pred nekom zagonetkom izvan njihovog ljudskog razumijevanja, zadrhtala sam. Vidjela sam koliko je Bog velik i kako je ta “velika” znanost bila slaba prašina.
Ovo izvješće otkrilo je potpunu nemoć tima znanstvenika, koji su, uostalom, bili toliko neograničeni u svojim istraživanjima. Sa svime što je tadašnja znanost imala na raspolaganju, ti su istraživači mogli su reći samo isto što i jedan liječnik 10 godina ranije … Izvještaj je završio značajnim pitanjem: “Tko si ti?(misli se na čovjeka, ljudsko biće u maloj bijeloj hostiji?)”
Tada sam kćeri rekla da završavamo s čitanjem ovog dokumenta i da idemo na ispovijed. Čitanje izvješća za mene je bilo prekretnica. Tada sam shvatila jednostavnu stvar: da Bog pokazuje koliko želi i ništa drugo.
Također sam razumjela što znači da nas voli. On nas voli takvom ljubavlju da želimo biti voljeni, tj. u slobodi i nesebično, samo zato što jesmo. Osim toga, nemoguće je voljeti nekoga pod pritiskom.
Izvanrednim zahvatima i euharistijskim čudima Bog nas želi pokrenuti. Međutim, nikada nas ne dovodi u situaciju prisile – u položaj u kojem se ne bismo mogli zauzeti za Njega bez slobodne volje. Bog nam može dati znakove zahvaljujući kojima nećemo sumnjati u njegovo postojanje. Međutim, Stvoritelj ne želi nikome ograničiti slobodu. Naprimjer svi znanstvenici znali su da je su u hostiji pronašli tkivo čovjeka, a jeli to Isus, to je Bog ostavio nama na vjeru.
Rekla sam si: “Do kraja života putovat ćeš po svijetu i razgovarati s različitim ljudima, ali uvijek će postojati jedno ali, jer će netko uvijek dovoditi u pitanje tvoje zaključke.”
Tada sam shvatila da se daljnja istraživanja moraju prekinuti jer je količina dokaza dovoljna. Ostalo ovisi o tome daje li Bog nekome milost vjere ili ne. Vratila sam se kući s takvim uvjerenjem.
Bog je, međutim, promijenio tijek mog putovanja na izvanredan način. Zbog pogreške u dogovaranju sastanka u Lancianu, promijenio se datum mog povratka u Poljsku. Tako sam bila prisiljena ostati još jedan dan u Rimu.
Na jutarnjoj misi u bazilici sv. Pietra “slučajno” sam upoznala nadbiskupa Krajewskog, koji je godinu dana ranije, za Tijelovo, bio u Legnici, gdje smo ga obavijestili o čudu. Razgovor s njim me jako ojačao.
Shvatila sam da se ne smijem pokoriti i da trebam nastaviti svoju misiju. Nevjerojatno je da sam upravo u ovom trenutku upoznala nadbiskupa. Sve što mi je tada rekao obistinilo se.
Vratila sam se u Legnicu. Ovdje me biskup Zbigniew Kiernikowski zamolio da pripremim dokumente slučaja, jer je on odlazio u Rim. Tijekom cijele noći moja je kći prevodila sve dokumente na talijanski, pa sam ih sutradan mogla predati biskupu, koji ih je odnio u Kongregaciju za nauk vjere.
Mislila sam da ću sada morati biti strpljiva. U međuvremenu, odgovor iz Vatikana stigao je nakon otprilike mjesec dana! Bilo je to 10. ožujka 2016. – na Veliki četvrtak … Uzimajući u obzir sve procedure i tradicionalno vrijeme potrebno za rješavanje takvih slučajeva, to je bio brz odgovor! Bog može sve.
Ako je želio da ovo euharistijsko čudo ugleda svjetlo dana, upotrijebio je čak i slab instrument poput mene. Išla sam do kraja samo zato što je Bog to htio, a ja sam to samo prihvatila.
Čini se kao da nam Bog govori: “Znat ćeš samo onoliko koliko ja želim da znaš.” Željeli bismo da nam Bog da velike, nedvosmislene, spektakularne znakove. Ne razumijemo, međutim, da je izuzetno nježan u svojoj ljubavi i da nas nikada ne želi dovesti u situaciju neke vrste prisile.
Slično: ja – kao žena – ne bih htjela da me moj muž voli samo zato što se mene boji ili zato što nema drugog izbora. Ne prisiljavate se na ljubav.
Gospodin Isus rekao je Alicji Lenczewskoj: “Skrivam se kako ne bih porobio veličanstvenost Moga dara” ( Poučna riječ , 430).
Ove riječi mi mnogo govore. Volila bih da ih nisam otkrila tako kasno. Nikada neće biti situacije u kojoj ćemo doći do dokaza koji će svakoga baciti na koljena. Bog vas ne prisiljava na bilo što. Ako osoba traži istinu, to će je traženje dovesti do odluke vjere.
Na primjer, sve ukazuje na to da tkanina Torinskog platna potječe iz Kristovog doba. Međutim, moram vjerovati da je Isus bio zamotan u ovo platno. To mora biti čin vjere.
Tijekom dvogodišnjeg istraživanja euharistijskog događaja u Legnici sazrila sam u vjeri. Uvijek sam izjavljivala da sam vjernik. Međutim, moja je vjera bila prilično površna. Zapravo, ja sam u osnovi bila ista kao i oni koji su odbijali prihvatiti istinu o prisutnosti živog i pravog Isusa Krista u Euharistiji.
Bila sam vrlo nestrpljiva osoba. Danas sam još uvijek nestrpljiva, ali znam što znači slagati se s Božjom voljom. U svojim postupcima pokušavam svemu pristupiti s mnogo više poniznosti.
Tražim li nešto od Boga, kažem: „Bože, tražim to od tebe, ako je to u skladu s tvojim planovima. Međutim, ako ne dobijem ono što želim, daj mi snage da prihvatim ono što mi želiš dati. Ako imam problema s prihvaćanjem, ispričavam se na tome. Daj mi vremena i prihvatit ću ga. Daj mi snage i otići ću gdje god želiš. “
Život je zaista jako lijep. Sad ga mogu okusiti. Nakloniti mu se. Barbara Engel
