Snažno svjedočanstvo : Isus me oslobodio osvete, mržnje, nasilja, droge, duha samoubojstva i osjećaja manje vrijednosti
Snažno svjedočanstvo : Isus me oslobodio osvete, mržnje, nasilja, droge, duha samoubojstva i osjećaja manje vrijednosti O putu od trenutaka kojih se duboko sramio, duhu promašenog života, paklu grijeha do susreta s Bogom koji oprašta i daje novi život svjedoči u snažnoj objavi na društvenim mrežama Matej Lovrić iz Zajednice “Arka Korablja”. Njegovu objavu donosimo u cijelosti.
U našim životima postoje trenutci kojih se sramimo, možda više od nekih drugih. U mom životu, to su oni u kojima sam se gubio u konzumiranjima raznih vrsta droge. Pa i onim najgorim. Kada kažem da se sramim, uvijek mislim na osobe koje su se tada nalazile u mojoj blizini. Posebice moj mlađi brat. Moj prvi susret s drogom zapravo je i započeo “zbog njega” .Jednu subotnju večer, zajedno s društvom otišao sam u izlazak.
Bio sam tada prva godina fakulteta. Netko mi je u onoj gužvi prišao i rekao kako je brat “pretučen” od tri starija mladića – bez ikakvog razloga. Kada sam to čuo, u mom srcu “javio” se čovjek za kojeg nisam znao da uopće postoji. Imao sam samo jednu jedinu želju –osvetu. Te iste večeri. Ubrzo sam se se s njima našao oči u oči.
Od mene su bili viši nekoliko desetaka centimetara i stariji tri godine. Nisam se bojao. Tukao sam ih toliko krvoločno da su na moje iznenađenje pobjegli. U sebi sam osjetio “zvijer” koje sam se i sam uplašio. Zvijer koja me odvela u to toliko nerazumno nasilje. Kao i mnoge nakon toga. Pola sata kasnije krenuo sam doma. Baš kao i moj brat. Dok sam hodao, u daljini sam vidio trojicu mladića koju sam “susreo” te iste večeri. Bili su drukčiji. Nestvarno drukčiji. Nikada u životu, prije i kasnije, nisam susreo ljude koji su bili ispunjeni tolikom mržnjom, bijesom i potpunim ludilom. Imali su samo jednu želju –Ubiti me. Sjekirama. Kada su me okružili, osjetio sam nemoć.
Postao sam siguran da će me netko zvjerski raskomadati. I da ću te noći biti ubijen. Iako On nije bio prisutan u mom životu, sjećam se kako sam tada u sebi rekao:– “Isuse, spasi me…”Jedan od njih odlučio je prvi zamahnuti sjekirom. I kada sam bio siguran da ću primiti prvi udarac, odjednom smo se se svi zajedno našli u velikoj svjetosti. Bilo je jako. I bilo je snažno. Baš tada, iza ugla, naišao je kombi u kojem se vozilo nekoliko policajaca.
Bili su šokirani prizorom koji su ugledali…..Tu noć proveo sam u zatvoru. Proveo sam ju u istoj zatvorskoj ćeliji sa ova tri mladića. Bili su na teškim opojnim sredstvima. Jedan od njih mi je rekao: “Rođo, večeras nismo uspjeli, ali izaći ćemo mi odavde i ubit ćemo te sigurno. ”
Tada to nisam znao, ali jedan od njih bio je dečko moje sestrične. Gledao sam ih kako sjede preko puta mene, izobličena lica i odjednom osjetio potrebu da započnem moliti .Osjećao sam se zahvalan što sam ostao živ. Ali više od svega, osjećao sam sram. Nije me bilo strah moguće smrti više. Ta zatvorska noć bila je još jedan promašaj mog života. Najveći. Nosio sam ga dugo u srcu.
Ta noć kao da me potakla da se još više povučem u sebe. Da se povučem u čovjeka koji je izgubio nadu da u njemu postoji dobro. Pa i onaj najjadniji dio. Silno sam mjesecima kasnije želio izaći iz njega. Ali nisam znao kako. Potaknut duhovima koji su bili prisutni u mom srcu, počeo sam to činiti onako kako sam najmanje želio –konzumiranjem droge i nasiljem.
Ubrzo, ne više onda kada sam ja to želio. Živio sam život nerazumne životinje. Srozan u potpunosti. Vapio sam da me netko čuje. Ali glas potpunog beznađa bio je u meni glasniji….Godinama kasnije, osjetio sam potrebu moliti za ove mladiće. I blagoslivljati ih, gdje god bili. Godinama kasnije, molio sam Isusa da dođe u ovu moju ranu. U sram, u kojem sam se se jedne subotnje večeri, izgubio potpuno. Godinama kasnije, dok sam mislio na nju, primio sam poruku od sestrične s mamine strane.
Zamolila me da joj pomognem odnijeti pelene i higijenu za djecu u jedan pavlinski samostan. Nisam bio za to, ali sam pristao. Kada sam obavio ono što sam trebao, stao sam sa strane. Isključio sam se iz razgovora nje i svećenika koji nas je dočekao.
Cijelo to jutro proveo sam u onoj “zatvorskoj noći”. Cijelo to jutro proveo sam “okružen sjekirama” i godinama lutanja kasnije. Tada me ovaj svećenik pogledao u oči i zastao na tren. Iako tada nisam znao za njega, bio je to pater Marko Glogović. Rekao mi je:– “Dođi. ”Visoko sa zida skinuo je križ. Podigao ga je iznad mene i rekao.– “Rođo, hvala ti što si jutros došao ovdje. Ovaj križ je za tebe (bio je težak i visok jedan metar). Star je sto i dvadeset godina. Neka te podsjeća koliko si ljubljen i da se ne sramiš svoga života.
Evo, da budeš križonoša. Ne boj se toga. Križ je najveći dar. ”Danas, toliko godina kasnije ,ne znam kako sam se tamo uopće našao. Ne znam zašto mi se tog dana, pater Marko uopće obratio. Ne znam što je znao o mom životu. Ne znam je li to rekao “onako”. Ili vođen Duhom. Ne znam. Njemu to nije bitno. Ali ja sam u jedno siguran.
Taj susret na Sveticama, bio je trenutak mog dubokog ozdravljenja. Bio je to trenutak u kojem me obasjalo svjetlo križ. Svjetlo koje je bilo jako .I koje je bilo snažno. Baš kao i one noći. U onoj svjetlosti bio je On. U onoj svjetlosti u kojoj sam promašio baš sve, bio je On. On koji me obasjao. On koji je baš tada započeo mijenjati moj život. Onda kada nade nije bilo uopće. On koji me oslobodio osvete, mržnje, nasilja, droge, bluda, alkohola, psovke i bogopsovke, lijenosti, neumjerenosti, bezosjećajnosti, laganja, krađe, zavisti, ljubomore, varanja u malom, škrtosti, duha samoubojstva i osjećaja manje vrijednosti . .
Duha promašenog života. On koji me izvukao iz pakla grijeha. “Sjekira” koje su me htjele i koje još uvijek žele raskomadati. “Sjekira” koje vise nad glavama čovjeka. Svakog čovjeka. Imajući na umu samo jedno – da ga ubiju….On koji me naučio da jedno oprosti ima snagu veću nego stotinu izmoljenih krunica. On koji mi je providio susret s jednim od ona tri mladića. Onim koji me prvi želio ubiti.
Da ga zagrlim. I da on njega zatražim oprost. Da ga zagrlim. I da ja oprostim njemu On koji me uvjerio da je mali trenutak poniznosti dovoljan da odreže glavu zmiji koja se zove oholost. On koji mi je otkrio koliko i kako je samo vrijedno boriti se za čistoću. On koji me oslobodio straha od svake bolesti. I od smrti koja doći ima. On koji me uči postiti srcem. I da se zaljubim u žrtvu.
Isus je došao i odlučio se proslaviti u životu “rođe” koji nije imao više nikakve šanse za život
On koji mi daje život po sakramentima. I po poslušnosti Njegovoj volji. On koji se otkriva u nestvarnoj providnosti. On koji se ne nalazi na bankovnom računu. Nego u sigurnosti koja je On sam. U onoj svjetlosti, bio je On. Bio je to Isus koji je došao i nad moju glavu stavio nešto drugo. Drvo svoga križa. Bio je to Isus koji je došao u svjetlosti jednog policijskog kombija. I koji se odlučio proslaviti u životu mladića koji je bio na samom dnu. Bio je to Isus koji je došao i odlučio se proslaviti u životu “rođe” koji nije imao više nikakve šanse za život .Do tada. Možda i neke. Ali te subotnje večeri, nikakve –Baš nikakve. +
