Ako želite saznati pravu istinu što se trenutno događa u svijetu, imam savjet za vas…
Želite li saznati pravu istinu što se trenutno događa u svijetu u kojem živite, u kojem se smjeru on kreće, nemojte čitati novine. Nemojte slušati radio. Nemojte gledati televiziju. Nemojte surfati po Internetu…
Želite li saznati što se uistinu događa u svijetu u kojem živite, u kojem se smjeru on kreće, nemojte čitati novine. Nemojte slušati radio. Nemojte gledati televiziju. Nemojte surfati po Internetu. Svi mediji, čak i kad su najdobronamjerniji, čak i kad nastoje, u najvećoj mogućoj mjeri, biti vjerni istini, daju samo jedan pogled na svijet, prikazuju jednu – i hotimice i nehotice – iskrivljenu sliku svijeta u kojemu živimo. Govor medija o našoj zbilji bitno je određen i sklonostima, predrasudama i interesima njihovih vlasnika i djelatnika. (“Želite saznati pravu istinu”)
Želite li saznati što se uistinu događa u ovome svijetu, pruži li vam se prilika, čitajte školske zadaćnice učenika osnovnih, ali i srednjih škola. Napose čitajte školske zadaće na slobodnu temu, ali i one na zadane teme mogu vam mnogo reći, često i više nego što biste htjeli čuti. Jer u njima živi svijet gledan bezazlenim dječjim očima, očima punim povjerenja, ali i očima koje je strah natjerao na uzmak.
Otkrit ćete u njima što djecu oduševljava, što ih brine, u čemu su njihove nade. Naći ćete u njima tragove vedrine, ali i tragove boli, čak i tragove boli koji su ih odveli u ravnodušnost. Ili i još dalje. Moguće nađete tragove za koje ćete pomisliti da nisu dječji. Odviše je mudrosti u njima, odviše pomirenosti, odviše gorčine. (“Želite saznati pravu istinu“)
Učenički zapisi u školskim zadaćnicama, pisani katkada preko volje, katkada strastveno i zanosno, osvijetlit će vam svijet u kojem živite iz jednog neuobičajenog kuta. Naučili ste se na svjetlila koja svijetle odozgo. Iznenadit ćete se kad budete svoj svijet vidjeti osvijetljen odozdo. Kad će sjene pasti na neočekivane strane. Kad će se otkriti što je skriveno. Kad će se ono što ste smatrali važnim, pokazati posve beznačajnim. I vidjet ćete kako se u svijetu odraslih neusporedive dragocjenosti posve olako daju u bescjenje, dok kojekakve ispraznosti postižu vrtoglave cijene.
Jedna je učenica osnovne škole u svojoj školskoj zadaći, između ostaloga, zapisala i jednu jednostavnu rečenicu: Čudno je što ljudi riječ ‘novac’ još nisu počeli pisati velikim slovom. Čudno je što ljudi riječ ‘novac’ još nisu počeli pisati velikim slovom. U općoj poplavi malih slova, veliko slovo jedva je za što još pridržano. Malim se slovom sve više ispisuje – dakako, i izgovara – Božje ime, čovjekovo ime, imena njegova određenja… Kao da su se u riječima, koje su izgubile svoja značenja, i slova, kojima su ispisana, sasušila, uvukla se u sebe, postala gotovo neprimjetna. Primijetit ćete kako su mnogi spremni za neki jadni probitak i svoje ime početi ispisivati malim slovima. Možda vam se dogodi da otkrijete da ste i vi postali tome skloni. Ipak, nije to ono najgore. Najgore je kada to više niste u stanju primijetiti. Zauzmite se za velika slova u svome svijetu i svome životu. Za velika slova i njihov dobar raspored. Zauzmite se dok je još vrijeme. Dok još velika slova razlikujete od malih. Ono što čovjeka čini čovjekom od onoga što ga ne čini. (“Želite saznati pravu istinu“)
Autor: Stjepan Lice / Gornji tekst je izvadak iz knjige Podsjetnik na dušu Stjepana Lice u izdanju Teovizije.
