Fra Ivan Landeka: Koliko god Gospa ponavlja poruke, one su doista zahtjevne!
Fra Ivan Landeka dvanest je godina bio na službi u župi Međugorje, najprije kao župni vikar, a potom i župnik.
Njegova služba u ovoj župi obuhvaća zanimljivo razdoblje – najprije godine snažnoga porasta broja hodočasnika,
potom ratno, sušno razdoblje te poratno vrijeme u kojemu se hodočasnički život vraća već poznatim tijekovima.
Držali smo zanimljivim s njime razgovarati o iskustvima koja je stekao, nakon sedam godina otkako je na službi
izvan naše župe i u koju dolazi pomagati kad mu obveze dopuštaju, piše Glasnik Mira.
Priredio: Krešo Šego
Fra Ivane, nekako u vrijeme početka ukazanja Kraljice Mira u Međugorju pripremali ste se za svoju Mladu Misu. Možete li se prisjetiti prvih vijesti o ukazanjima i kako ste ih doživjeli?
Prvu vijest o Gospinim ukazanjima pročitao sam u jednim njemačkim novinama. U to vrijeme studirao sam u Augsburgu, u Njemačkoj. Bila je to vrlo kratka vijest objavljena u novinama kojima zbog senzacionalističkog karaktera nisam pridavao posebno značenje. Pročitao sam i počeo to zaboravljati. Nešto sam o tome čuo i u jednom telefonskom razgovoru s mojima od kuće. Preda mnom su bili završni ispiti, svećeničko ređenje, Mlada Misa pa se time nisam posebno zaokupljao. Ni među nama studentima nije bilo nekog razgovora o vijesti iz Međugorja. Pitanje Gospina ukazanja oživjelo je dolaskom roditelja i rodbine nas trojice ređenika. Bilo je to početkom kolovoza 1981. Oni su nam uvelike pripovijedali o događajima, o čudesnim ozdravljenjima, znakovima na suncu, reakciji državnih službi. Sve to mi se činilo poprilično tuđe i nevjerojatno. Ali, žar i oduševljenje s kojim su govorili o događajima i ponešto straha u svemu tome ipak su me se dojmili. Imao sam dojam da se silno vesele Gospinu dolasku i da im prija što je netko, bez opipljive pobune, utjerao državi strah u kosti, kazao je fra Ivan Landeka.
Kad ste prvi put došli u Međugorje i kakve ste dojmove stekli?
Župu Međugorje sam slabo poznavao. Kao ministrant sam jedanput bio u Međugorju. Moglo je to biti 1965. ili koju godinu kasnije. Kroz maglu se sjećam da je crkva bila u gradnji. Kasnije sam bio na jednoj ili dvije Mlade Mise. Krajem kolovoza 1981. došao sam s nekoliko osoba u Međugorje nekako pred početak večernje Mise. Fra Jozo Zvoko je trebao doći na moju Mladu Misu u Njemačku, no kratko prije toga bio je zatvoren. Novine su o svemu puno pisale. Htio sam tu večer bez ikakvih obveza izravno vidjeti što je to o čem se toliko priča i piše i o svemu steći vlastito mišljenje. Ipak je bilo drukčije. Već na ulasku u župnu kuću netko od fratara je, spazivši me, kazao: »Evo još jednoga koji bi nam večeras mogao pomoći ispovijedati»! Brzo su mi našli habit, dali napisanu molitvu odrješenja te me odveli na ledinu uz crkvu. Tu sam počeo ispovijedati. Prvi put sam ispovijedao i to više od tri sata. Tako je vijest o događajima u župi Međugorje na stanovit način za mene prestala biti vijest. Osjetio sam da se trebam uključiti u neposrednost i spontanost pobožnosti vjernika koji su iznova našli Boga ili su imali osjećaj da su na putu naći Bogu, kazao je fra Ivan Landeka.
Jeste li tada pomišljali da će vas vaša svećenička služba na dulje vrijeme dovesti u župu Međugorje?
Svećenička služba, ako ste uz to još i redovnik, takve je naravi da vas odvede tamo gdje biste željeli i tamo gdje biste manje željeli. Ja sam već sedam godina bio na Humcu i bilo je sasvim normalno očekivati da ću biti, malo prije ili malo kasnije, premješten u drugu župu. Ondašnji provincijal me blago i obazrivo, kao što on to zna, upitao bi li htio poći u Međugorje. Pristao sam. No bilo je u tom mom pristanku i straha i bojazni. Znao sam da je jedno doći s vremena na vrijeme u Međugorje, ispovijedati i propovijedati, a posve nešto drugo biti tamo stalno. Kad sam došao u Međugorje u to sam se i uvjerio. Osnovne stvari svećeničkog djelovanja su posvuda iste. Kad sam došao u novu župu vidio sam da premalo znam o tijeku događaja i da sve moram bolje proučiti. Morao sam se više upoznati s teološkim pristupom privatnim objavama i porukama, o tome kako je Crkva i teologija ta pitanja ranije rješavala. Prvih godina najviše sam vremena posvetio pastoralnom radu i upoznavanju župe i župljana. Tako sam barem donekle bio pošteđen mnoštva pitanja na koje bih znao ili ne bih znao odgovor. Nakon obveznog privikavanja na novo, shvatio sam da sam volim raditi sa župljanima i hodočasnicima. I to je za mene bio dobar početak, kazao je fra Ivan Landeka.
Odjedanput ste bili u prigodi susretati ljude s različitih strana svijeta, različite kulturne pripadnosti. Što je posebno, karakteristično, u radu u takvoj sredini?
Poznato je da susret s različitim i novim izaziva bojazan. S druge strane, takvi susreti uvijek obogaćuju. U susretu s hodočasnicima iz drugih zemalja zanimalo me je kako će doživjeti ljude i kraj u koji su došli. Živjeli smo u jednom političkom sustavu koji je vjeru proglasio strogo privatnom stvari. Postojala su i stanovita ograničenja glede slobodnog ispovijedanja vjere. Bilo mi je jako zanimljivo susretati i ljudi iz različitih službi i zvanja u društvu: policije, vojske, politike, gospodarstva, športa, javnog i kulturnog života i znanosti. U prvim godinama Gospinih ukazanja sve više je rastao broj ljudi iz javnog života naše zemlje koji se nisu ustručavali progovoriti o svom vjerskom životu. Ipak, u društvu je još vladala takva klima da su takvi sumnjičavo gledani, smatrani su egzotičnim osobama. Zanimalo me je kako će hodočasnici iz drugih zemalja i kulturnih tradicija, u kojima je ispovijedanje vjere bilo nesmetano, doživjeti našu Crkvu koja je imala drugačiju bližu i dalju povijest. Malo sam se i pribojavao da će nas doživjeti kao jednu primitivnu sredinu. Ugodno me je iznenadila činjenica da su se hodočasnici vrlo brzo srastali s župljanima i njihovim obiteljima. Razlike i različitosti brzo bi stupili u pozadinu. Povezivala ih je potreba za Bogom i vjerničkim iskustvom. Predrasude su, na obje strane, brzo nestajale. Hodočasnici bi čak prionuli za poslove u obitelji. Primjerice, nizali su duhan i pomagali u drugim poljodjeljskim radovima. Hodočasnici nas nisu dolazili učiti putu vjere, nego su s nama i od nas učili vjernički život. Nije dakle bilo potrebe stvarati nešto posebno. Ono je na temelju poruka mira i obraćenja vrlo brzo stvoreno i trebalo se samo priključiti. Nepoznavanje jezika uvijek je bilo stanovito ograničenje. No jezik molitve i duhovnosti ionako ne može stati u jedan ili pak u nekoliko jezika, kazao je fra Ivan Landeka.
Hodočasnici dođu, mole se, postaju, može se reći, članovi ovdašnjih obitelji. Kakvi se vraćaju svojim kućama?
Velika većina svojim se kućama i obvezama vraća ojačana. Tome je najbolji dokaz što se češće vraćaju u Međugorje i što na različite načine ostaju povezani s Međugorjem. Oni o svojim iskustvima svjedoče u svojim sredinama. Kao i drugdje, jedan dio hodočasnika u Međugorju ne nađe novu, potrebnu snagu. Teško je znati što je bilo posrijedi da se nisu ispunila njihova očekivanja. Znam također da su neki dolazili i više puta i da je tek nakon toga uslijedilo željeno rasvjetljenje, kazao je fra Ivan Landeka.
Fra Ivane, u župi Međugorje bili ste najprije župni vikar.
U župu sam došao početkom kolovoza 1988. kao župni vikar. Provincijska uprava je odredila petoricu fratara za ovu župu. Kad sam stigao, jedno vrijeme bili smo samo trojica. Neki nisu mogli odmah doći zbog obveza s prijašnjih službi. Oni koju su iz Međugorja premješteni i dobili nove službe, morali su poći tamo. Pomalo mi je to bilo zbunjujuće. Tim više što je u kolovozu bilo puno hodočasnika. No svu potrebnu potporu i pomoć smo imali od braće iz drugih župa i fratara koji su ranije radili u župi, pa je sve išlo dosta dobro. U razdoblju od 1988. do 1991. broj hodočasnika je naglo rastao, posebice iz inozemstva. Tih godina pojavljuju se i prve male hodočasničke skupine iz nekadašnjih zemalja Istočnog bloka, Poljske, Mađarske, DDR-a… Krajem lipnja 1991. započinje kratki rat u Sloveniji. Vlade i veleposlanstva svojim građanima koji su se zatekli u Međugorju nalažu da se što prije vrate u svoje zemlje. Nakon toga započinje rat u Hrvatskoj. Zračna, pomorska i kopnena blokada onemogućuje hodočašća iz inozemstva, a sve je manje i hrvatskih hodočasnika. Širenje rata i ratnih opasnosti, činilo se, malo pomalo gasi hodočašća. Kad je započeo rat u Bosni i Hercegovini, u travnju 1992., i kad je bojišnica bilo samo pet kilometara od Međugorja, zbog sigurnosti smo morali zatvoriti crkvu. Misu smo slavili u podrumu župne kuće. Zadržali smo molitvene točke na brdima: Nedjeljom smo molili krunicu na Brdu ukazanja, petkom križni put na Križevcu. U početku su molile male skupine. Uskoro je broj molitelja počeo rasti pa smo se pomalo i bojali za sigurnost ljudi. Broj hodočasnika ponovno je osjetno počeo rasti u ljeto 1993. Nije više bilo pomorske i zračne blokade Hrvatske i bojišnica se udaljila od župe tridesetak kilometara. S manjim brojem hodočasnika nastojalo se održati sve postojeće liturgijske i molitvene programe. Od 1993. broj hodočasnika je stalno rastao i raste do danas, kazao je fra Ivan Landeka.
Župa Međugorje, crkva, Brdo ukazanja i Križevac… Može li se, s motrišta vjernika, govoriti o promjenama, svijetu prije i svijetu poslije početka ovih događaja?
Različiti stavovi spram događaja koji su započeli 24. lipnja 1981. još će dugo ostati. I to je potpuno razumljivo. Što se tiče govora o drugačijem svijetu od prije i poslije međugorskih događaja, o tome treba govoriti pažljivo i odmjereno. Ne bismo smjeli preskočiti društvene okolnosti, u svijetu i kod nas, u kojima su započela Gospina ukazanja. U ondašnjima zemljama komunističkog bloka pri kraju je bila ideološka ateizacija društva. Na Zapadu je pri završetku bila ateizacija kroz potrošačku ideologiju. U islamskom svijetu je u tijeku reislamizacija društva na tragu promjena u Iranu. Na čelo Katoličke Crkve dolazi papa Poljak, Ivan Pavao II. U Europi imamo duže razdoblje mira i odmak od velikih tragedija 20. stoljeća. U tom širem i užem okviru treba promatrati Međugorje i tumačiti činjenicu da se poruka mira, molitve i obraćenja «primila» u čovjeka našeg vremena. Vrijeme prije i poslije Međugorja? Takav govor je za mene preuranjen i suvišan. Evo i zašto. Pojedini povijesni procesi traju dugo i njihov vrhunac se ne događa posve iznenadno. Pojedine se stvari u povijesti dugo pripremaju, na različite načine potiču, ubrzavaju ili usporavaju. Takve stvari se događaju i u povijesti Crkve. Umjesto izravnog govora o «prije ili poslije», bolje bi bilo govoriti o buđenju pozaspale duhovnosti i njezinu podcjenjivanju u kršćanskom životu. Posljednjih dvadesetak godina vidno je porastao govor o molitvi, postu, različitim oblicima pobožnosti. Ja sam uvjeren da je tome međugorska duhovnost dala svoj pozamašan prilog. I to bi mogla biti najsnažnija poruka međugorskih događaja, kazao je fra Ivan Landeka.
Često smo u prilici čuti ili pročitati kako se poruke ponavljaju, kako su prejednostavne?
Poruke su sržne stvari, važne za prosudbu događaja i snalaženje vjernika u međugorskim događajima. Neke sadržaje poruka treba tumačiti. No manje-više one su jasne. Vidioci koji ih prenose nisu suočeni s školskim diktatom: »Slušaj i piši!» Vidioci ih napišu i prenose kao najvažnije crte jednog viđenja. Stoga poruke mogu biti teološki neprecizne i sadržavati nejasnoće. Mogu, na stanovit način, biti i prevarljive. Jer, prenose ih ljudske osoba koje nisu oslobođene utjecaja raspoloženja, duševnog stanja, utjecaja onoga što znaju i čuju. Bogu hvala, poruke su jednostavne i razumljive i to je njihova kvaliteta. Ne velike riječi, već razumljivost i razvidnost potreba i zahtjeva. Nije dakle mjerilo koliko se lijepo govorilo, nego jeste li razumjeli što vam se htjelo kazati. Poruke nisu nekakvo slatko štivo. One su tvrde i zahtjevne, koliko se god ponavljale. I one pogađaju nerv. One vjernika ne zabavljaju, već ga «tjeraju» da nešto vjernički čini. U tom smislu se temelje na Svetom pismu i bez njega bi bile hod u nepoznato, a time lako i u kojekakva lutanja. I, kad je riječ o porukama, jednu nikako ne smijemo zaboraviti. Riječ je o poruci od 20. rujna 1985.: «Ne trebaju vam riječi da o njima (porukama) pričate. Vi ih, draga djeco, trebate živjeti.», kazao je fra Ivan Landeka.
Bit poruke iz Međugorja?
Međugorski događaji nisu zatvoreno poglavlje. Sve će se kao i do sada zorno motriti. Za pojedine stvari će se moguće kazati da nisu korisne, da bi ih trebalo drugačije predstavljati ili da im se značenje nepotrebno ne naglašava. Sjetimo se! Prvih godina je trebalo toliko toga pročistiti. Voda se bistrila jer su se puste priče svele na bitno. I te bitne stvari, molitva, post, pomirenje, sakramenti, obraćenje, izbili su u prvi plan. Ta čišćenja bit će na različitim razinama nužna i ubuduće. Ako toga ne bude bilo, stvari i događaji mogu brzo i neopazice izmaći nadzoru, kazao je fra Ivan Landeka.
Danas su sela župe Međugorje i izvanjski gledano drukčija …
Samo mjesto je u odnosu na 1981. doživjelo prirodan razvoj. Dolazak i zadržavanje većeg broja ljudi stvara potrebu za razvojem uslužnih djelatnosti. One su se razvile. Ne uvijek u potrebnom i odgovarajućem obliku. U užem prostoru oko crkve stvoreni su uvjeti za liturgijski i molitveni život. Uređeni su prostori koji nude prigodu za osobnu sabranost i molitvu te za potrebe duhovnih sadržaja manjih grupa. Fratri koji borave i rade u župi imaju primjeren smještaj. Brdo
ukazanja i Križevac još uvijek su dobro zaštićeni od komercijalnih pritisaka. Razumljivo je i da župa nije ono što je ranije bila: broj župljana se gotovo udvostručio. U župu su došli i tu ostali ljudi iz inozemstva. Poveći broj obitelji koje su bile odselile, vratile su se. Došli su ljudi iz bliže i dalje okolice. Sve to mijenja nabolje i nagore. Nakon više godina koje sam proveo u župi Međugorje i sada, s vremenskim odmakom, držim da je bez ozbiljne vjere i vjerničke prakse župljana ugrožena ili znatno ograničena budućnost svetišta. «Kršćanin može misionariti ili demisionariti», kaže Madeleine Delbrêl. Treće mogućnosti nema. To se odnosi na župljane, vidioce, svećenike koji rade u župi i nas koji dolazimo pomagati, kazao je fra Ivan Landeka.
Ozbiljnošću vjerničke prakse hrabrimo hodočasnike na putu prema Bogu. Bez toga ćemo ih samo zbunjivati i dati u ruke batinu onima koji na Međugorje imaju zamjerke ili mu se izravno protive. Tu činjenicu moramo imati na pameti. Trebalo bi biti puno više razboritosti glede zemlje i raspolaganja zemljom. Ja sam u nekoliko navrata javno, s oltara, upozoravao na to. Zemlja se u prošlosti prodavala sam u dva slučaja – kad je trebalo sredstava za liječenje člana obitelji i za školovanje djece. Znam da će neki ovo nevoljko čuti. No, imam ponešto godina i pamćenja i nepoučljivo sam protiv nerazborite rasprodaje. Državne ustanove, ponajviše lokalne, dugo su se gubile u nekakvu nećkanju. Mišljenja sam da bi puno vidljivije trebali koristiti svoju moć i nadležnost koju imaju. I njih i sve nas druge ne smije tek muka ili tuđi ćaća učiti pameti. O hodočasnicima. Njih ne možemo birati. Dolaze kakvi jesu i sa svojim očekivanjima. To ne možemo promijeniti. Bilo bi uputno da se usredotoče na bitno vjerničko i hodočasničko. Tu odgovornost moraju preuzeti organizatori hodočašća i vodiči hodočasnika. Ne gubiti se u sitnicama da se «od šume ne vidi drvo», da se ne pobuđuje radoznalost, da se ne stvara osjećaj kako su neki kod vidjelaca ili fratara povlašteni, zaključio je fra Ivan Landeka.
