Fra Slavko Barbarić: Koje milosti zadobivamo postom
Svoju nemoć čovjek lakše doživi postom, zato je duša u tjelesnom postu otvorenija Bogu. Bez posta naša molitvena riječ ostaje bez pravog temelja. U Starom zavjetu su vjernici pojedinačno i u skupinama postili i molili u najrazličitijim životnim sitaucijama i uvijek iskusili pomoć.
Kod Židova i kršćana često se zajedno spominju post, molitva i dobra djela. Molitva ne stoji pored posta i dobrih djela kao nešto neovisno, nego kao nešto što ih iznutra povezuje. Najpotpunije shvaćanje molitve se nudi upravo u njezinom povezivanju s postom. Kad i na kratko pogledamo što se govori o molitvi i kako se molitva definira, vidi se da je naglasak više, što je i normalno, na stanju srca i duše, a manje se spominje tijelo kao čimbenik u molitvi ili mogući izraz molitve.
Na pitanje što je to molitva, u Katekizmu Katoličke Crkve nalazimo odgovor, odnosno definiciju sv. Terezije od Djeteta Isusa: «Za mene je molitva zanos srca, jednostavan pogled bačen prema nebu, usklik zahvalnosti i ljubavi u kušnji kao i radosti!», i sv. Ivana Damašćanskog: «Molitva je uzdignuće duše k Bogu ili traženje primjerenih dobara od Boga!»
Dakle, uglavnom se naglašava razgovor s Bogom kao duhovni čin. Međutim, postoji praksa i iskustvo da se i tijelo uključuje u molitvu, dakle ne samo misao, razgovor ili samo duhovni čin. Tijelom i pokretima kojima se prati riječ molitva postaje potpunija. Tijelom i pokretima se podupire molitva i ona postaje potpunija, izražajnija, lakše zahvaća cijeloga čovjeka.
Jedinstvo tijela i duše u molitvi pokazuje se upravo u molitvi i postu. Tjelesni post čini molitvu potpunijom. Tko posti, bolje moli, a tko moli, lakše posti. Tako molitva ne ostaje samo jedan izraz ili riječ, nego uključuje cijelo ljudsko biće. Tjelesnim postom se priznaje Bogu i pred ljudima da čovjek ne može sam i da mu treba pomoć. Svoju nemoć čovjek lakše doživi kad posti, zato je duša u tjelesnom postu otvorenija Bogu. Bez posta naša molitvena riječ ostaje bez pravog temelja. U Starom zavjetu su vjernici pojedinačno i u skupinama postili i molili u najrazličitijim životnim sitaucijama i uvijek iskusili pomoć. (Usp. Ezra 8,21-23; 2 Ljet 20,12) Postu i molitvi Isus pripisuje posebnu snagu, posebno u borbi protiv zlih duhova. (Usp. Mk 9,29) Ista se praksa nalazi u tradiciji Crkve, a najočitije se to vidi u pravilima svih redova i redovničkih zajednica. Sv. Bernard piše o odnosu posta i molitve:
«Reći ću vam nešto što ćete lako razumjeti i što ste često doživjeli, ako se ne varam: post daje sigurnost molitvi i čini je žarkom… Molitvom se dobiva snaga za post, a postom milost molitve. Post jača molitvu, a molitva jača post i prikazuje ga Gospodinu.»
To je očito, jer se postom postaje budniji, otvoreniji za Boga i za duhovno. Iz istih razloga post je povezan sa euharistijom, jer dok se čovjek odriče i jedno vrijeme živi s kruhom, priprema se za susret s božanskim kruhom. Posebno se u povezanosti s euharistijom, najuzvišenijim susretom s Bogom, pokazuje koliko je post u sebi pozitivan i koliko nam omogućuje ostvariti osnovni cilj molitve: susret cijeloga čovjeka s Bogom, Spasiteljem.
U naše vrijeme poznat je Gandhi kao čovjek koji je znao postiti i moliti. On veli:«Moja me religija uči da u svakoj nevolji koju se ne može ublažiti treba moliti i postiti!» Iako je poznato da je Gandhi postio i molio s političkim ciljevima, on je duboko vjerovao da samo Bog može promijeniti srce i naume ljudske kroz post i molitvu, da se postom i molitvom čisti čovjekova nutrina i da se oslobađa od krivnje, što je ujedno i izraz solidarnosti s ljudima koji trpe.
Iz rečenoga se mora zaključiti da su post i molitva po sebi nerastavljivi, kao što je nerastavljiv čovjek kao cjelina sastavljena od duha, duše i tijela.
Fra Slavko Barbarić: Postite Srcem, Informativni Centar „Mir” Međugorje, 2000.
