Rodila se 25. travnja 1523. od oca Pierfrancesca de Riccija i majke Katarine Ponzeno. Obitelj de Ricci ubrajala se među najodličnije plemićke obitelji u Toskani.
Maloj Aleksandri ili Sandrini kako su je nazivali, otvarao se život pun bogatstva, blagostanja, ugleda i mogućnosti za izobrazbu, što je mnogim djevojkama onoga vremena bilo uskraćeno.
No, Bog se raznim događajima brzo umiješao u život sretne djevojčice. Još kao mala djevojčica, u 5. godini života izgubila je dobru majku koja ju je htjela bogobojazno odgojiti. Postavši siroče, primila ju je u samostan S. Pietro in Monticelli njezina rođakinja, opatica toga samostana.
Sandrina je već od ranog djetinjstva osjećala snažne nutarnje poticaje prema razmatranju Spasiteljeve muke. U tom je razmatranju sve više napredovala i nije čudo da se odlučila za redovništvo te stupila u dominikanke i dobila ime Katarina. U samostanu se isticala kao istinski ponizna i poslušna redovnica. Bila je izložena mnogim kušnjama: teške bolesti iznutra, poniženja i prijezir sestara izvana. No, baš sve to omogućilo joj je da se sve vise suobliči s Onim čiju je patnju neprestano razmatrala. Spasitelj joj je zauzvrat uzvraćao mističnim milostima i prosvjetljenjima. Zbog njih su joj se obraćali za savjet knezovi, biskupi, ali isto tako i mali i jednostavni ljudi. Dopisivala se i s velikim svecima i velikanima svoga vremena, sa sv. Filipom Nerijem, sv. Karlom Boromejskim, sv. Marijom Magdalenom de Pazzi, vojvodskom kućom Medici, s Ivanom Austrijskom i drugima.
Veliku je djelatnost razvila i u samostanu u kojem je u više navrata bila poglavarica. Tada je u njemu cvao redovnički život, o čemu svjedoči broj od 160 sestara. Svima je bila uzor redovničkog opsluživanja zavjeta i pravila. Razmatranje Isusove Muke bijaše stup i oslonac sve njezine duhovnosti.
Proživljavajući u srcu Muku Isusovu, zaslužila je, da je i na svom tijelu nosi mističnim sudjelovanjem. O tome je tajila. Sestre su je osuđivale da je lijena i da spava kad je izostajala ili kasnila na zajedničku dužnost. Od veljače 1542. sveta Katarina je od četvrtka u podne do petka u podne na sebi doživljavala Kristovu muku dok je promatrala samu Muku Isusovu. Dobila je Rane Isusove na rukama i nogama, te Rane trnove krune, koje su joj na glavi ostale cijelog života. Službena crkvena komisija je u nekoliko navrata ispitivala taj fenomen i ustanovila da se ne radi o prevari. Svetica je u svojoj poniznosti zamolila da joj Isus oduzme vidljive vanjske znakove Rana. I bila je uslišena.
Uz promatranje Muke Isusove veoma je častila i Presveti oltarski sakramenat. Veoma intenzivno osjećala je prisutnost Božanskog Zaručnika u Euharistiji. I nije se prevarila čak ni na Veliki petak kad je oltar bio raskriven, a svetohranište otvoreno – ona je imala svijest da je Spasitelj tu prisutan i ostala u dubokom klanjanju. Poglavarica je to primijetila i skrenula pažnju Katarini da je uklonjeno Presveto. Tada Katarina glasno reče: “Zar nisi tu, moj Predragi?” Gospodin joj odgovori: “Ja sam ovdje, draga Zaručnice!”
I stvarno se ustanovilo da je svećenik bio ostavio nekoliko hostija sasvim u dnu svetohraništa za bolesnike.
U ono vrijeme kada nije bilo uobičajena česta pričest, kada je Katarina došla u samostan, molila je ispovjednika da joj dopusti čestu svetu pričest. S velikom pobožnošću i poniznošću tražila je tu milost od Gospodina. Bila je uslišana. Dobila je dozvolu da može uvijek pristupiti Stolu Gospodnjem. Često je prije svete pričesti imala viđenje Spasitelja u liku lijepog Djeteta.
Kad se približio čas njezina skončanja – klečeći primi svetu pričest s neopisivom pobožnošću.
Svoju dušu vratila je u Isusovo naručje 2. veljače 1590. Papa Klement XII. svečano ju je ubrojio u zajednicu blaženika 1732. godine, a papa Benedikt XIV. proglasio je svetom 29. lipnja 1746. godine.
www.medjugorje-news.com/bitno.net
