Kontroverzni prijedlog njemačke crkve o ređenju žena

Iako upozorava da „pluralnost“ ne može biti „proizvoljnom“ i da „nije sama sebi svrhom“ te da postoje „teološke konstante“, dokument navodi kako su „tradicija i reforma dvije strane istog novčića“, pa ostaje nejasnim drže li potpisnici da se granica između onoga trajnog i onoga podložnog mijeni uopće može odrediti, ili je i ona protokom vremena pomična pa će ono što sada nije podložno promjeni biti moguće mijenjati u budućnosti

Vatikan ocjenjuje prijedloge glavne skupštine „Sinodalnog puta“ Katoličke crkve u Njemačkoj. Prijedlozi uključuju izbor biskupa i župnika od samih članova Crkve, izabrane laičke odbore s moći preglasavanja biskupskih odluka i glasovanje među katolicima u Njemačkoj za ređenje žena kao svećenica, piše Pillar.

Navedene prijedloge nudi dokument nazvan „Fundamentalni tekst“ sa sinodalnog Foruma 1, radne skupine usredotočene na predlaganje promjena u upravljačkim strukturama Katoličke Crkve u Njemačkoj.

Radnom skupinom predsjedaju biskup Franz-Josef Overbeck, koji je izrazio otvorenost za svećeničko ređenje žena, i Claudia Lücking-Michel iz Središnjeg odbora njemačkih katolika, utjecajne laičke organizacije koja u partnerstvu s Njemačkom biskupskom konferencijom organizira „Sinodalni put“.

Referirajući se na sustav upravljanja Crkvom, tekst zagovara „prevladavanje monističkih struktura moći, prema kojima su zakonodavstvo, izvršne i sudske moći koncentrirane u biskupskome uredu, dok na župnoj razini, sav upravljački autoritet pripada župniku, koji ga djelomice može delegirati drugima, ali svoju odluku u slučaju neslaganja može i povući“.

Na razinama župe i biskupije, laički bi odbori trebali moći preglasati župnikove i biskupove odluke, stoji u dokumentu.

Iako u kanonskome pravu već postoje odredbe prema kojima su župnici i biskupi obvezni zadobiti pristanak laičkih odbora za određene odluke financijske uprave, prijedloge prema kojima bi laički odbori mogli zaustaviti administrativne odluke župnika ili biskupa u Vatikanu će vjerojatno protumačiti protivnima doktrinarnoj povezanosti crkvenoga upravljanja i svećeničkih redova.

Prema tekstu, laici bi također mogli birati vlastite župnike i biskupe, a potpisnici se istodobno zalažu i za ređenje žena u đakonat i svećeništvo.

Unatoč tome što se priznaje kako je sv. Ivan Pavao II. 1994. godine objavio kako Crkva ne može omogućiti ređenje žena, radna skupina ističe kako „novi uvidi u biblijska svjedočanstva, u razvoj Tradicije i u antropologiju roda, u pitanje dovode koherentnost njegove argumentacije i valjanost njegove izjave“.

Glede ređenja žena u Njemačkoj, Forum 1 „predlaže da Crkva u Njemačkoj, tijekom Sinodalnog puta, pitanje mogućnosti ređenja žena podvrgne razboritom glasovanju, što uključuje i poziv univerzalnoj Crkvi i Svetoj Stolici na ponovno razmatranje toga pitanja i pronalazak rješenja“.

Pored fokusiranja na konkretne točke, „Fundamentalni tekst“ zalaže se protiv uporabe crkvenog autoriteta nad sukobljenim pozivanjima na istinu, čak i po pitanju vjerskih i doktrinarnih tema:

„Obzirno postupanje sa složenostima, koje je pažljivo i osjetljivo spram dvosmislenosti, jedan je od temeljnih pečata intelektualne suvremenosti – a također prati i današnju teologiju. Za teologiju također nema jedne središnje perspektive, nema jedne istine religijskoga, vjerskog i političkog svijeta, i nema jednog tipa misli koja može polagati pravo na apsolutni autoritet. U Crkvi, također, legitimni pogledi i načini života mogu se međusobno natjecati, čak i po pitanju temeljnih uvjerenja. Da, oni se istovremeno mogu teološki opravdano pozivati na istinu, točnost, jasnoću i poštenje, a svejedno biti međusobno proturječnima, bilo u svojim tvrdnjama, ili svojemu jeziku“.

Pored kritika koje je „Sinodalni put“ doživio iz Vatikana, vrijedi napomenuti kako njegov najnoviji dokument snažno obilježuju relativistička načela karakteristična za glavnu struju intelektualnih gibanja u 21. stoljeću.

Iako upozorava da „pluralnost“ ne može biti „proizvoljnom“ i da „nije sama sebi svrhom“ te da postoje „teološke konstante“, dokument navodi kako su „tradicija i reforma dvije strane istog novčića“, pa ostaje nejasnim drže li potpisnici da se granica između onoga trajnog i onoga podložnog mijeni uopće može odrediti, ili je i ona protokom vremena pomična pa će ono što sada nije podložno promjeni biti moguće mijenjati u budućnosti.

Odlomak koji zamagljuje jasnoću doktrinarne istine, dovodeći u pitanje autoritet crkvenoga vrha, svjedoči kako je „diktatura relativizma“ na koju je nekoć upozoravao papa u miru Benedikt XVI., a koja obilježuje mnoge filozofije, ideologije i politike današnjice, ušla i u samu Crkvu.

Podudarnost sa suvremenim intelektualnim relativizmom nije vidljiva samo na razini zaključaka, nego i pojmovlja kojim je dokument ispunjen: od „strukture moći“, koja implicira „institucionalno nasilje“ crkvenoga vrha nad klerom i laicima, preko „antropologije roda“, koja na tragu suvremenog feminizma želi destabilizirati muško-ženske uloge čak i u crkvenim tijelima, pa do „queer seksualnih orijentacija“, kao demonstracije crkvenog preuzimanja izraza pomoću kojih se njezin vlastiti društveni utjecaj, u kulturnome i intelektualnom ratu, na Zapadu želi umanjiti.

Papa Franjo ranije je upozoravao kako njemački „Sinodalni put“, koji se počeo pripremati u 2019. goini, nema autoritet za promjenu doktrine Katoličke crkve.

U pismu koje je 2019. godine poslao Crkvi u Njemačkoj, Sveti je otac upozorio kako je „pokušaj rješavanja problema oslanjajući se samo na vlastite snage, metode i inteligenciju, unaprijed osuđen na neuspjeh te posljedično dovodi do množenja zla koje se želi nadvladati“.

www.medjugorje-news.com/bitno.net