PORUKA IZ FATIME:Anđeo iz Fatime nam govori kako da najbolje iskoristimo svoje vrijeme na zemlji

Svaki dan umre tisuće ljudi. Kako su slabo pripremljeni za sud! Anđeo iz Fatime nam govori kako da najbolje iskoristimo svoje vrijeme na zemlji i pripremimo se za kraj…

Anđeo je pitao djecu: „Što radite?” ne zato što nije znao što rade, nego da bi im jasno pokazao provaliju koja postoji između duha svijeta i duha vjere i da bi im pokazao kako nesmotreno dopuštamo da vrijeme i sav naš život prolazi u površnim stvarima. Igre djece tog vremena bile su nevina razonoda, ne kao igre današnje djece, koja televizijskim programima ili pregledima na internetu truju svoje duše pornografijom i nasiljem. Oh, kad bi ih anđeo mogao iščupati iz tame televizije i interneta svojim energičnim riječima: „Što radite?“ Anđeo ne samo da vidi što rade – i što mi radimo; on vidi i užasno stanje po cijelom svijetu, gdje svaki dan umiru tisuće ljudi. Kako su slabo pripremljeni za sud! „Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu.“ (Mt 7, 13) Nakon nekog vremena Majka Božja je pokazala djeci viziju pakla, za koji ona kaže: „Vidjeli ste pakao, kamo odlaze duše jadnih grešnika. Da bi ih spasio, Bog želi da se uspostavi štovanje mojega bezgrešnog Srca. Ako se to učini, mnoge će duše biti spašene i bit će mir.“ (Srpanj 1917.)

Jacintino je srce bilo ganuto i imala je veliku samilost pomišljajući na vječne muke pakla! Lucija je bila njezina „vjeroučiteljica“. Na Jacintino pitanje: „Ona Gospođa kaže da mnoge duše odlaze u pakao. Što je pakao?“ Lucija joj je objasnila: „To je provalija s divljim zvijerima i s ogromnom vatrom – tako mi je objasnila moja mama – i onamo odlaze oni koji su sagriješili i nisu ispovjedili svoje grijehe. Ondje ostaju vječno, goreći u vječnoj vatri. Jacinta: „I nikada ne iziđu odande? Ni nakon mnogo godina?“ Lucija: „Ne, pakao nikada ne prestaje.“ Jacinta: „Niti nebo neće nikada prestati?“ Lucija: „Tko uđe u nebo, nikad ga neće napustiti.“ Jacinta: „Kao ni onaj tko uđe u pakao?“ Lucija: „Zar ne razumiješ da su vječni, nikada neće prestati?“ Ono što je najviše dojmilo Jacintu bila je činjenica da je pakao vječan. Svaka duša zaslužuje vječnost, ili blaženu sreću i ljubav, ili bol i mržnju. Čini se da ta istina čak niti ne utječe na ljude, jer je svijet veoma zaokupljen privremenim. Zbog toga je anđeo uzviknuo: „Što radite?“

„Što radite? Molite, mnogo molite! Srca Isusa i Marije imaju planove milosrđa. Stalno prikazujte molitve i žrtve Svevišnjemu!“ Anđeo je poticao troje pastirića da mnogo mole. To je odgojno važno. Razmislimo o tome da je molitva izraz naše ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Trebala bi biti sva naša radost. Trebali bismo voljeti što je više moguće: svim svojim srcem, svom svojom dušom i svim našim snagama. Međutim, ono što netko podrazumijeva pod „mnogo moliti“, odnosi se na količinu ljubavi u nečijem srcu. Kad bi tko od nas mnogo molio, uvećavala bi se tako i količina ljubavi i svatko od nas bi mnogo ljubio, a onda bi se tako uvećavala i količina naše molitve. U mjeri u kojoj rastu ljubav i molitva, rastu i mir i radost. Naprotiv, ne bismo se trebali začuditi ako će manjkom molitve onih koji ne mole srcem, „ohladnjeti ljubav mnogih“ (Mt 24, 12) i mir u svijetu će nestati.

Vrlo je utješna istina da Isus i Marija čekaju naše molitve. Naše srce raspaljuje pomisao da je… Anđeo potiče dječicu da neprestano prikazuju molitve i žrtve. Jedino što su mogli prikazati bili su njihovi poslovi i oni su im dali smisao stalne žrtve. Možemo i moramo donijeti dobru odluku i u tom smislu sve prikazivati. Najbolji oblik dobre i neprestane nakane jest, bez sumnje, posvećenje. Posvećenje svijeta Presvetomu Srcu Isusovu dogodilo se malo prije anđelovih ukazanja u Fátimi, kad je to učinio papa Leon XIII., 1900. godine, a nešto kasnije Gospodin je zahtijevao posebno štovanje i posvećenje Bezgrešnomu Srcu Marijinu, pa su 1959. g. talijanski biskupi posvetili talijanski poluotok Bezgrešnomu Srcu Marijinu. Sve savršenstvo već je prisutno u činu, u klici, našeg posvećenja na krštenju.

Njezina velika mogućnost dostiže pun razvoj posredstvom raznih posvećenja i obećanja koja Crkva nudi vjernicima. Ona uzdižu naš život na razinu stalne molitve i žrtve. Vrlo je utješna istina da Isus i Marija čekaju naše molitve. Naše srce raspaljuje pomisao da je naš Gospodin prihvatio muku i smrt iz ljubavi za sve nas. Ali bolno je shvatiti da muka i patnja našeg Gospodina, na određen način, još uvijek nije završila i da nas on još uvijek poziva da mu zbog svoje ljubavi pomažemo. Njegov križ je njegova slava i on ju želi s nama podijeliti. Sveti Pavao je to shvatio: „Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za tijelo njegovo, za Crkvu.“ (Kol 1, 24). „A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu.“ (Gal 6, 14)

Anđeo mira ih je već naučio kako moraju moliti, pa je Lucija, jednostavno, upitala: „Kako moramo prikazivati žrtve?“ Anđelov je odgovor precizan i dubok: „Svi koji mogu, moraju prikazivati žrtve kao naknadu za grijehe koji vrijeđaju Boga i moliti za obraćenje grešnika. Tako će postići mir svojoj zemlji, kojoj sam ja anđeo čuvar, anđeo Portugala. Prije svega neka prihvate patnje i neka strpljivo podnose ono što će im Bog poslati.“ Prema tome raspoznajemo trostruku dimenziju naših djela. Prva je namjera prikazivanja naknada za uvrede nanesene Bogu. Grijeh stvarno vrijeđa Boga. U našim se vremenima vidi kako svaki smrtni grijeh negira Boga i veliča vlastito ja. Chesterton je napisao: „Bol je dar Božji za idealiste (oni koji filozofski misle da će oni sami jednom postati bogovi, zbog činjenice da stalno stvaraju svijet u svojim glavama).“ Bol iznova vodi k priznavanju Boga. Svako nepromjenjivo dobro ovisi o prihvaćanju da je Bog Bog, a svi mi smo njegova stvorenja. To će se dobro dostići, na kraju, na sudu nakon smrti. Bol osuđenih na pakao sadržana je ponajprije u spoznaji da su izgubili Boga vlastitim izborom. Ispaštanje je prekomjerna ljubav, kada duša, zbog svoje žrtve i pristajanja na patnju, herojski priznaje Božju veličanstvenost i moli da milost dotakne srca tvrdokornih grešnika. Budući da grijeh znači neprijateljstvo s Bogom, to je također i uzrok ratova. Adam i Eva nisu poslušali Boga, a slijedom toga Kajin je ubio svojeg brata Abela. U obraćenju grešnika, pomirenje s Bogom prvi je korak za pomirenje s braćom. Polazeći od anđelovih riječi, možemo shvatiti da molitva sama po sebi nije dovoljna da bi nastao mir. Žrtva i ispaštanje nužna su sredstva za privlačenje mira u domovinu. Bez žrtve molitva je samo micanje usana te stoga neplodna. Dar našemu biću, našemu životu i našemu kruhu svagdanjemu, koji primamo od Boga, zahtijeva da se vratimo Bogu i da mu se obratimo u intimi našeg bića. (…)

Iz knjige Marcella Stanzionea „Pastiri i anđeli iz Fatime”.

Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje.

www.medjugorje-news.com/book.hr