Sveti Ivan Neumann rodio se u Prachaticu u Češkoj 28. ožujka 1811. Istog je dana kršten u seoskoj župnoj crkvi, a nadjenuli su mu ime Ivan po svetom Ivanu Nepomuku, velikom češkom svecu i zaštitniku te zemlje. Toga je dana slavila cijela obitelj, a s njome i radnici u maloj cipelarskoj radionici, koja je bila vlasništvo Ivanova oca. Nitko tada nije ni slutio što će biti od toga djeteta, a najmanje se slutilo da će 166 godina nakon rođenja biti proglašen svecem.
Ivan je imao veoma ljubaznu majku koja je pratila njegov rast i razvoj te mu pokazivala veliku ljubav, ali bez slabosti. Ta je žena znala odgajati svoje šestero djece. Prachatic je bilo malo središte s osnovnom školom. Ako se htjelo školovati dalje, valjalo je poći u grad. Kako je Ivan bio veoma ozbiljan đak, marljiv, obdaren zanimanjem za mnoge stvari, roditelji ga poslaše u gimnaziju u Budjejovice. Prve godine bijahu ondje za njega veoma teške. Osjetio je svu težinu đačkoga života, otrgnut od mira, tišine i idile rodnoga sela. Da ne bi odviše bio na teret roditeljima, Ivan je dijelio sobu s trojicom drugih veoma bučnih i silovitih dječaka. U IV. razredu pao je na koncu godine iz dva predmeta. To ga je prilično obeshrabrilo. Bavio se mišlju da se zaposli i prekine školu. No s time se nije složila njegova dobra mama. Ona je intuicijom žene uvidjela da bi to bila šteta pa je uspjela uvjeriti i muža i sina da je bolje da se Ivan pojavi na popravku te nastavi sa školom. Mama je bila u pravu. Ivan je prošao odlično na tom popravnom ispitu i otada su u školi stvari krenule za njega na bolje.
Dobivši u V. razredu vlastitu sobu kod jedne vrijedne gospođe, Ivan je u miru mogao učiti, a to se osjetilo i na njegovu uspjehu u školi. Dječak je uz svladavanje školskih predmeta stigao još i da se bavi proučavanjem astronomije, botanike, prirodnih znanosti i medicine. Kao nekim »hobijem« bavio se još k tome glazbom i crtanjem. U to je doba Ivan već postavio neke maksime svoga života, kojih se držao. To su:
– mnogo se zalagati za školu,
– početi studijem stranih jezika; počeo je s učenjem talijanskog;
– odmarati se dugim šetnjama s malo hrane;
– svaki dan podijeliti dio svoje porcije i vino sa siromašnijim đacima;
– staviti se na raspolaganje slabije nadarenim učenicima;
– biti uvijek spreman priteći u pomoć svakome;
– svaki dan moliti i to ozbiljno.
Takav jasno zacrtani životni program odaje zrelog mladića koji se ozbiljno spremao za svoj životni zadatak.
Svršivši gimnaziju, Ivan je kao mladi Herkul stajao na raskršću života: kuda će, kamo će? Činilo mu se kao da u sebi čuje neki nejasan i neodređen glas koji mu govori da bude »Gospodinov čovjek«. To bi značilo ući u bogosloviju i spremati se za svećenika. Abiturijent Ivan smatrao se nevrijednim toga staleža. Njegova mama, žena velike intuicije, brzo je uočila njegovu nutarnju borbu i dala mu mudar savjet.
»Sinko, slušaj me! Ne osjećaš se dostojnim, no sud o tome prepusti drugima. Znaš i sam kako su mjesta u sjemeništu u naše doba ograničena na osobe s dobrim preporukama. Ti učini ovako! Pošalji molbu bez ikakve preporuke. Ako te prime, bit će ti to kao Božji odgovor na tvoje pitanje.«
Sin je poslušao majku te učinio kako mu je savjetovala. Ishod je bio da su ga primili u sjemenište u Budjejovicama. S vremenom je sve više uviđao da se nalazi na pravom putu. Dao se ozbiljno na studij teologije, ali nije zanemarivao ni duhovni život. U tom mu je mnogo pomagao duhovni vođa kog si je sam izabrao. Uz svećeničko zvanje počelo se u njemu buditi i rađati i misionarsko. Tada se osjećala velika potreba za svećenicima njemačkog jezika koji bi pošli u Sjedinjene Američke Države da ondje budu dušobrižnici njemačkim doseljenicima. Neumann je osjetio želju da pođe onamo kao misionar koji govori njemački.
Za vrijeme druge godine teologije marno je čitao poslanice svetoga Pavla te misijske izvještaje Fridriha Barage – rodom Slovenca – velikog apostola Indijanaca u Michiganu u SAD-u. Tada je stvorio odluku da će i sam poći u Ameriku, koja je sve više otvarala vrata europskim useljenicima. Misionarskim zvanjem Ivan će udariti temelje svoje buduće svetosti, koja će se bitno sastojati u tome da uvijek spremno odgovori na sve ono što upozna kao Božju volju. Svoju je teološku izobrazbu obogaćivao temeljitim proučavanjem djela svetih Otaca, zatim velikih tridentskih i post-tridentskih teologa, osobito svetog Petra Kanizija i sv. Alfonza de Liguorija. Posljednju je godinu teologije završio u metropolitanskom sjemeništu u Pragu. Bilo je to godine 1835. Njegov je biskup, zbog prevelikog obilja svećenika, odložio mu svećeničko ređenje na neodređeno vrijeme. Ivana je to bolno pogodilo, ali ne i dotuklo. On je za ostvarenje svoga ideala hrabro pokročio u svoju veliku duhovnu avanturu.
Bez novaca, bez ikakve potpore, kao jednostavan klerik, ukrcao se 20. travnja 1836. u francuskoj luci Le Havre i zaplovio preko oceana u Ameriku s odlukom da se odande nikad ne vrati. »Jedan, dva ili tri puta obići ću američke biskupije. Tražit ću jedino da bih mogao raditi za najnapuštenije duše bilo Nijemaca bilo Indijanaca. Ako me nitko ne bude primio, povući ću se u pustinju te ondje činiti pokoru za svoje i tuđe grijehe.
Prije ukrcavanja na brod Ivan nije imao nikoga da ga pozdravi; niti ikoga kad se bude iskrcavao. »Pošao je jedino s Bogom i s hrabrošću svoje odluke. Nije slušao odviše razborite, koji su ga od toga odvraćali, ni glasine o nemilim događajima u Americi. Rastao se od namještene i svadljive Europe, jer ga u Americi mnogi trebaju. On je samo jednostavan klerik te ne zna da li će moći primiti sveti red ni gdje će ga dobiti. Nije mogao čak dobiti ni potrebne dokumente koji bi mu stvar olakšali. Unatoč svim tim neizvjesnostima, on se već smatra misionarom na polasku u misije« – piše njegov životopisac M. L. Luzi.
Ivan se 2. lipnja 1836. iskrcao u New Yorku i odmah se javio biskupu Ivanu Duboisu, koji ga je već 19. lipnja zaredio za subđakona, 24. lipnja za đakona, a 25. lipnja za svećenika. Stvari su krenule naprijed neočekivanom brzinom. Samo tri dana nakon ređenja mladomisnik je poslan na slapove Niagare između Buffala i Rochestera. Ivan je bio na cilju svojih misionarskih želja i snatrenja, te se odmah dao odlučno na posao. Radio je četiri godine, no osjećajući strašnu osamljenost, došla mu je na pamet misao da bi, možda, mogao više učiniti ako bi se pridružio kakvoj redovničkoj družbi. Odluka je pala da stupi u redemptoriste. Položio je 16. siječnja 1842. u Baltimoru redovničke zavjete. Bilo je to prvo zavjetovanje jednog redemptorista u SAD-u. Dvije godine kasnije Neumann bude imenovan poglavarom redemptorističke naseobine u Pittsburgu. Pet godina kasnije povjerena mu je u Baltimoru služba generalnog poglavara otaca redemptorista u Sjedinjenim Američkim Državama.
Sve su mu te službe bile povjeravane kao znak priznanja za njegovo odlično misijsko djelovanje i veliku pastoralnu revnost. U svojoj velikoj skromnosti, kao župnik njemačke crkve Sv. Alfonza u Baltimoru, posve se zbunio na glasine da ga kane predložiti za biskupa u Philadelphiji. Molio je da ne bude imenovan biskupom, a i pisao je u Vatikan da za to mjesto i službu odrede drugog svećenika. Unatoč tome papa Pio IX. imenovao ga je 1. veljače 1852. biskupom Philadelphije i to »s obvezom poslušnosti bez ikakva priziva«. Papa mu je priopćio da od njega nemaju boljeg kandidata za biskupa.
Philadelphijska je biskupija tada bila jedna od najprostranijih i najnapučenijih u SAD-u. Novoga je biskupa čekao težak rad i mnogi problemi svake vrste. No on, malen stasom, skromnih manira u držanju, pokazao je izvanrednu hrabrost i poduzetnost u poslu. Bio je biskup jedva osam godina jer ga je zatekla nenadana smrt, ali je kroz to kratko vrijeme učinio veoma mnogo. Sagradio je velik broj novih crkava, gotovo po jednu svaki mjesec. Istom je brzinom otvarao nove župne škole, a već otvorene neprestano poboljšavao. Sam Pio IX. je priznao da je Neumannov primjer osnivanja novih škola postao pobudan i primjeran za cijelu Ameriku.
Poznavajući dobro vrijednost redovnika, biskup je Neumann u svoju biskupiju doveo mnoge redove i kongregacije. U Philadelphiji je sam osnovao novu družbu Sestara III. reda sv. Franje.
Njegova duboka pobožnost prema Euharistiji navela ga je da u svoju biskupiju uvede novi način 40-satnog klanjanja Presvetom Sakramentu. Ta se pobožnost svakog tjedna održavala u jednoj župi njegove biskupije tako da su se kroz godinu dana izredale sve župe. Tu su metodu prihvatile i druge biskupije u SAD-u.
Sav taj silni napor iscrpio ga je i njegovo je srce klonulo. Umro je od infarkta 5. siječnja 1860. u dobi od 48 godina. Sprovod mu je bio veličanstven. Vjernici su vidjeli što su izgubili. Nadbiskup je Kenrick Neumanna uspoređivao s najvećim pastirima Crkve, a taj su sud za njim mnogi ponavljali, osobito obični vjernici, koji su ga počeli častiti i zazivati kao pravoga sveca. Postupak za njegovo proglašenje blaženim dugo se vodio, dok ga Pavao VI. nije 13. listopada 1963., za vrijeme drugog zasjedanja II. vatikanskog sabora, proglasio blaženim
Prigodom prve stogodišnjice od njegove blažene smrti godine 1960. Senat ga je Savezne Države Pennsylvanije uzvisivao kao »značajnog čovjeka koji je bio pionir i promicatelj katoličkog školskog sustava u SAD-u«. Kardinal Amleto Cicognani, dobar poznavalac Amerike, gledao je u Neumannu »biser američkog apostolata«. Papa Pavao VI. imao je čast i sreću da obljubljenog »malog biskupa« Philadelphije uvrsti u broj svetaca.
Sv. Ivan Neumann se bavio i spisateljskom djelatnošću. Napisao je 3 katekizma. Prvi je doživio 21, drugi 38, a treći 6 izdanja. Napisao je brojna, veoma sadržajna pisma i poučne poslanice. Priredio je priručnik svećenicima za 40-satno klanjanje. Izdao je razne crkvene statute u kojima se nalaze odredbe iz biskupijskih sinoda. Njegova Summa theologica od preko 2000 stranica, sastavljena na temelju spisa svetih Otaca i velikih naučitelja Crkve, ostala je u rukopisu, no i ona svjedoči o njegovoj izvanrednoj marljivosti. Uz tolike poslove našao je uvijek vremena i za pisanje. S pravom ga je papa Benedikt XV. veličao kao heroja dužnosti. Njegove naizvana skromne vrline bile su nadahniteljske za mnoga uspješna djela u prošlosti, sadašnjosti, a bit će to i u budućnosti. Ivan je u sebi »utjelovio sjajne duhovne i građanske vrline ove stare Europe i presadio ih u plodno tlo novog kontinenta« – rekao je o njemu Pavao VI. U Europi njegova vremena bilo je, uz mnogo sjena i nedostataka, jednako mnogo dobra. On je to pokupio i prenio u Ameriku postavši tako »jedna karika iz onog čudesnog lanca biskupa, pripremajući okvire katoličke hijerarhije u Sjedinjenim Američkim Državama, ulivši joj one kreposti predanja, revnosti, uspješne praktičnosti, potpune vjernosti, koje još i danas odlikuju časni američki episkopat« (Pavao VI.).
Već letimičan pogled u život i djelo svetog Ivana Neumanna opravdava tvrdnju da ga možemo uvrstiti u broj velikih pastira Crkve. Njegov je primjer kadar svakoga oduševiti tko se ne želi izgubiti u osrednjosti već u Božjem kraljevstvu biti svestrano angažiran. Njegov je put u Ameriku prava avantura, a rad u njoj još veća. Taj je »mali biskup« iza sebe ostavio 80 novih župa, stotinjak škola, azila, sirotišta, svratišta. On je dogotovio veliku i lijepu katedralu Svetog Petra i Pavla u Philadelphiji, on »mali biskup«, a veliki Neumann, svetac je vrijedan nasljedovanja. U njega se možemo ugledati i od njega mnogo naučiti.
