15 godišnji Carlo Acutis bez sumnje je bio svet, ali je li njegovo tijelo doista neraspadnuto?
Carlo Acutis bez sumnje je bio svet, ali je li njegovo tijelo doista neraspadnuto? Društvenim mrežama i nekim medijima (ponovno) se počela širiti vijest da je tijelo mladog budućeg blaženika, Carla Acutisa, neraspadnuto piše Bitno.net.
Prvi put takve su se informacije pojavile nakon što su ostaci talijanskog tinejdžera ekshumirani radi identifikacije (uobičajen postupak u sklopu beatifikacije i kanonizacije) u siječnju 2019. Podsjećamo, tom je prilikom vicepostulator kauze za proglašenje Carla Acutisa blaženim, vlč. Marcelo Tenorio, kazao kako je vidio slike očuvanog tijela.
“Dragi moji, danas mi je majka Carla Acutisa prenijela prekrasnu vijest da je tijelo mladog sluge Božjeg, koji je umro prikazujući svoj život za papu Benedikta XVI., NERASPADNUTO”, napisao je vlč. Tenorio, a prenijeli brojni mediji.
Ubrzo je vijest demantirana te je postulator kauze (Tenorijev nadređeni) Nicola Gori, pozvao na oprez, poručivši kako je “svaki sud o stanju očuvanosti tijela preuranjen”.
Više od 20 mjeseci kasnije, tijekom kojih su na tijelu vršena medicinska i stručna ispitivanja, vijest o čudu neraspadnutosti nije dobila potvrdu, naprotiv.
Cjelovito, ali ne i neraspadnuto
Tijelo Carla Acutisa, koji bi trebao biti beatificiran 10. listopada, od jučer je izloženo u staklenom sarkofagu za javno štovanje u Asizu, gradu sv. Franje. Misu u sklopu svečanosti održao je asiški nadbiskup Domenico Sorrentino, a predviđeno je da će se vjernici pred sarkofagom moći moliti do 17. listopada.
Tom prilikom proširile su se fotografije preminulog tinejdžera na kojima njegovo tijelo doista izgleda kao da ga je život tek nedavno napustio. Fotografije su, razumljivo, ponovno potaknule glasine o neraspadnutosti koje su ovog puta uzele još više maha.
No što kažu službeni izvori?
Jedan od najrelevantnijih katoličkih medija, Catholic News Agency, kontaktirao je ljude zadužene za Acutisovu beatifikaciju. U izjavi koju je spomenuti medij jučer objavio, glasnogovornik beatifikacijskog procesa poručio je da je njegovo tijelo bilo cjelovito u trenutku ekshumacije, ali “nije neraspadnuto”.
Nadbiskup Sorrentino tijekom mise je pak istaknuo: “Danas ga ponovno vidimo u njegovom smrtnom tijelu. Tijelo koje je, u godinama nakon njegova pokopa u Asizu, prošlo kroz prirodan proces raspadanja. To je baština ljudskog stanja kojeg je grijeh udaljio od Boga, izvora života. Ali ovo smrtno tijelo predodređeno je za uskrsnuće.”
Asiški nadbiskup također je istaknuo da je Acutisovo tijelo “ponovno sastavljeno uz pomoć umjetnosti i ljubavi” – izraz koji pokazuje da je nad tijelom proveden vještački postupak.
Rektor asiškog svetišta, u kojem se nalazi dječakova grobnica, izjavio je pak za EWTN (katoličku medijsku kuću kojoj pripada i CNA) da je prije javnog izlaganja bila potrebna rekonstrukcija Acutisova lica.
“Njegovo tijelo pronađeno je cjelovito, premda nije očuvano, ali cjelovito sa svim organima. Posao je napravljen na njegovom licu”, poručio je otac Carlos Acácio Gonçalves Ferreira.
“U neku ruku, njegovo zemaljsko lice vidjet ćemo ponovno. Ali to lice – nemojmo zaboraviti – više ne pokazuje na sebe, nego na Boga”, slično je naglasio nadbiskup Sorrentino.
Neraspadnuta tijela svetaca
Čudo “neraspadnutosti” nije nepoznat pojam u Katoličkoj Crkvi te ga mnogi smatraju jednim od najfascinantnijih fenomena povezanih sa svecima.
Brojni su primjeri potpuno neraspadnutih tijela svetaca i svetica koja i stotinama godina nakon preminuća osobe imaju elastičnu kožu i šire ugodan miris, a da pritom nad njima nije provedeno balzamiranje ili neki drugi vještački postupak. Jedan od najpoznatijih primjera je onaj sv. Bernardice, vidjelice iz Lurda, kojoj su sačuvani ostali čak i nokti. Nama najbliži slučajevi nalaze se u Vodnjanu, gdje se čuvaju ostaci deset svetaca od kojih su neki, poput tijela svete Nikoloze Burse (+1512.) i svetog Ivana Olinija (+1300.) očuvana u potpunosti.
Na spomenutim su tijelima provedena i medicinska ispitivanja koja nisu mogla pronaći naravni uzrok njihove čudesne neraspadnutosti.
Unatoč tome, kao i činjenici da mnogi neraspadnutost smatraju znakom svetosti, Katolička Crkva prihvaća, u skladu sa znanstvenim istraživanjima, da u nekim slučajevima mogu postojati i prirodni procesi – poput prisutnosti određenih tvari koje potiču prirodnu mumifikaciju ili nedostatka kisika – koji usporavaju raspadanje.
Dobar primjer je tijelo svetog pape Ivana XXIII. koje je nakon smrti ostalo desetljećima u iznimno dobro stanju, ali se smatra da su tome pomogle vanjske okolnosti. Kako je ustvrdio vodeći vatikanski stručnjak na tom području, Nazareno Gabrieli (koji je proučavao i tijela u Vodnjanu), tijelo svetog pape bilo je nakon smrti pošpricano određenim kemikalijama kako bi se moglo izložiti prije ukopa. Također, tijelo se nalazilo u trostrukom sarkofagu zbog čega je sporijem raspadanju vjerojatno pomogla smanjena količina kisika.
S obzirom na to da je Carlo Acutis pronađen “cjelovit, ali ne i očuvan”, moguće je pretpostaviti da je došlo do određenih prirodnih procesa koji su usporili raspadanje (premda su to, moramo naglasiti, samo naša nagađanja). No simptomatično je da više od 20 mjeseci nakon ekshumacije iz kauze nisu izrekli kako se radi o čudu – što bi vjerojatno istaknuli da imaju medicinske i znanstvene potvrde za to (to je, uostalom, i prirodno), već naglašavaju suprotno. Sve okolnosti vjerojatno nećemo znati dok se ne objave rezultati medicinskih istraživanja.
No to ne znači da Carlo Acutis nije bio svet
Zbog gore navedenih razloga Crkva nikada neraspadnutost ne uzima kao jedini dokaz svetosti, već se u procesima beatifikacije i kanonizacije gledaju herojske kreposti osobe u pitanju.
A Carlo Acutis imao ih je mnogo.
Bio je veliki zaljubljenik u računala i Isusa u Presvetom oltarskom sakramentu. Te dvije ljubavi spojio je izradom kataloga euharistijskih čuda diljem svijeta koji je vodio na svojoj mrežnoj-stranici.
Nakon preuranjene smrti (bolovao je od leukemije) objavljena je i knjiga o njegovu životu pod nazivom “Euharistija – moja autocesta za nebo”.
Kolika je bila njegova ljubav prema Presvetom očituje se u rečenici koju je jednom zapisao: “Što više primamo euharistiju, to postajemo sličniji Isusu, kako bi na ovoj Zemlji već imali predokus neba.”
Gotovo svakog dana sudjelovao je na misi, molio krunicu, klanjao se pred Presvetim, a nekoliko dana prije smrti svoj je život posvetio Gospodinu za Crkvu i papu.
Premda je živio intenzivnim duhovnim životom, radosno je proživljavao mladost, što je utjecalo na sve njegove vršnjake. Njegovo hrabro suočavanje s leukemijom mnoge je uvjerilo kako u njemu ima nešto posebno. Kad bi ga liječnik pitao kako se osjeća, odgovarao bi: “Ima ljudi koji puno više trpe od mene!”
Svojoj majci je pak govorio: „Mama, nemoj se bojati, jer je Isusovim utjelovljenjem život pobijedio smrt. Nema potrebe bježati od smrti, jer nas u vječnom životu očekuje nešto posebno. Naš cilj mora biti beskonačan, a ne konačan. Naša domovina je beskrajna. Nebo nas je oduvijek čekalo.“
