Zlo postoji, i ne treba ga zazivati – Odakle zlo, zloća, nesreće i patnja?
Neki kažu „ od kada je svijeta i vijeka“, od tada, pa sve do danas postoji vječito pitanje: zašto zlo u svijetu, zašto ratovi, zašto razne tragične nesreće, zašto patnja?
Na to pitanje pokušavali su tijekom povijesti dati odgovore filozofi, teolozi, moralisti, političari, književnici, i mnogi drugi ljudi. To pitanje je uvijek aktualno za intelektualce, ali i za sasvim običnog, jednostavnog čovjeka.
Zlo
Zlo je pojam koji označava ono što moral odbacuje kao neprihvatljivo. Njegova suprotnost je moralno dobro. Zlo (lat. malum) je ono što je oprečno dobru, kršćanskoj kreposti i moralu. U klasičnoj teodiceji, ili znanosti o Bogu, razlikuju se tri vrste zla: metafizičko zlo, fizičko zlo, i moralno zlo. Metafizičko zlo proizlazi iz nesavršenosti svijeta, čovjeka, stvari i bića. Fizičko zlo se sastoji u patnji, a moralno zlo čovjeka u grijehu. U monoteističkim religijama (židovstvo, kršćanstvo, islam) zlo se shvaća moralno i pripada krivu usmjerenju čovjekove volje, a označuje (grijeh i prekršaj Božjeg zakona).
Zloća
Zloća (lat. malitia), je osobna raspoloživost prema zlu; opreka je dobroti. Prema kršćanskoj moralci zloća manje proizlazi iz ljudske slabosti ( neznanje, zaslijepljenost, oslabljena volja ), a više iz slobodno prihvaćena stava, osobne tvrdokornosti i mržnje prema dobru.
Zlo u religiji
U kontekstu Abrahamove vjere u židovskim spisima, zlo je vezano za griješenje. Židovski pojam, riječ „Chata” se odnosi na „promašaj cilja”, koristi se kao streljački pojam. Zlo se odnosi na moralan neuspjeh prema Bogu, zbog pomanjkanja vjere, što na kraju rezultira odvajanjem od Njega. U doktrini Abrahamove vjere, zlo se poistovjećuje sa Sotonom i kao izazov vjeri i Božjem zakonu. Sotona se u židovskim, aramejskim i grčkim spisima spominje kao oličenje zla, protivnik, lažni optužitelj, protuvjernik, klevetnik, lažljivac, ubojica, bezvjernik. Kao onaj koji kuša vjeru vjernika i vreba na kolebljive osobe. Riječ „zao” opisuje ljude i ponašanja koja uništavaju i ozljeđuju. Pojam zloća označava namjernu ljudsku nakanu da se nekoga duhovno ili fizički ozlijedi, nanese mu bol. Dok „loše” pripada konkretnom, osobnom, „zlo” više označuje temeljni koncept i odnosi se na uzrok lošeg.
Zlo u filozofiji
U grčkoj tradiciji, Platon u svojem djelu „Zakoni” daje kao filozof naslutiti da postoje dvije „svjetske duše”. Jedna koja proizvodi dobro, i druga koja proizvodi zlo. No Platon odlučno odbija tezu da zlo potječe od Boga, a za ljudske mane su odgovorni sami ljudi. U helenističkoj filozofiji, stoička i Epikurova filozofska škola suprotstavljene su i oko problema zla. Prema Epikuru, prisutnost zla u svijetu dokaz je da se bogovi ne brinu ni za ljude, ni za svijet. Jer, ako bi bogovi htjeli ukloniti zlo iz svijeta, ali to ne bi mogli, tada bi bili nemoćni; a ako bi to mogli, ali ne bi htjeli, bili bi zli. Stoici smatraju da svijetom upravlja Božja providnost, i da ono što se s jednog stajališta čini zlom zapravo pridonosi sveukupnom savršenstvu svega. Na stoičke se teze (ali i na neke Platonove) teološki nadovezuje sveti Augustin. On kaže da zlo ne postoji samostalno. Ono je puka negacija, ne-bitak.
Dok za novo platoniste ne-bitak (dakle i zlo) predstavlja materija. Za kršćanske filozofe materija je od Boga stvorena, i dakle nikako nije ni zlo, ni izvor zla. Zlo je nedostatak, koji može pripasti bićima u stvorenom svijetu jer su ona po svojoj biti nesavršena. Prema kršćanskim filozofima, grijeh je moralno zlo, dobrovoljna osobna krivnja. Fizičko pak zlo, odnosno ljudska patnja, jest kazna koja se opravdano trpi zbog krivnje (od istočnog grijeha nadalje).
Evanđelje po Luki i pitanje obraćenja(Lk. 13, 1-9)
„Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!“
„ U taj čas dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.«
Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ’Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ’Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’«
Isusove prispodobe
Isusove prispodobe slikovit su način pričanja, u kojima Isus slikama i događajima iz svakidašnjeg života predstavlja moguću duhovnu stvarnost i Kraljevstvo Božje. Više od trećine Isusovih riječi u evanđeljima bile su prispodobe. Prispodobe su karakteristične za sva četiri evanđelja. U proročkom naviještanju, u Starome zavjetu također se mogu naći slične usporedbe, metafore i alegorija. U Novom zavjetu ima oko 40 Isusovih prispodoba. One su slikoviti govor razumljiv tadašnjem vremenu i tadašnjem čovjeku. Isus prispodobe obično pripovijeda u prezentu, i to o stvarima koje se u prirodi i životu ljudi redovito događaju, a imaju svevremensko značenje. Tako povezuje sliku svevremenosti i stvarnost. Postoje zajedničke veze između svakodnevnice, duhovne stvarnosti i Kraljevstva Božjeg. Kao što se pastir raduje pronađenoj ovci, tako se Bog raduje zbog jednog obraćenog grešnika.
Prispodobe nemaju samo ulogu poučavanja, već uvjeravanja preko suvislosti, općenitosti i nečega što ima univerzalno značenje. U parabolama Isus opisuje pojedinačni događaj, koji se jednom dogodio ili je kao takav zamišljen. Pripovijedanje parabola je u evanđeljima često napeto i dramatično. Cilj Isusovih prispodoba je ganuti slušatelja, potaknuti ga na obraćenje, i doprijeti do njegova srca i savjesti.
Isusov stav vezan uz pitanje zla i nesreće
Slušatelji koji su slušali Isusa, vjerojatno su očekivali vrlo jasan i direktan odgovor na pitanje Pilatovih žrtava, i ljudskih žrtava koje su stradale kod rušenja kule u Siloamu. Mislim da nitko nije očekivao da će direktan odgovor izostati, i biti sadržan u prispodobi o usahloj smokvi. Isus je tematski odstupio od direktne rasprave i odgovora o stradalima u Pilatovom nasilju, i o velikom zlu koje je zadesilo stanovnike Siloama. Čini nam se kao da Isus preskače temu, i izbjegava pitanje zašto zlo u svijetu. Ali nije tako!
Prispodoba o smokvi jasno govori da je Bog milosrdan, da ima strpljenja, ako je netko duhovno otupio, te izgleda kao usahla smokva. Isus dva puta u vrlo kratkom nastupu i govoru ponavlja istu misao: „ Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!“ Korijen zla, raznih patnji i nesreća nije u Bogu, nije to Božja kazna, jer Bog je izuzetno strpljiv kao gospodar smokve. Smokva nije donosila urod plodova tri godine, a gospodar je toliko strpljiv da joj daje šansu još jednu godinu. Korijene zla treba tražiti u ljudima, a ne u Bogu. Već je Platon kao filozof odlučno odbijao tezu da zlo potječe od Boga. A Platon je kao izuzetno utjecajan grčki filozof, i idealist živio puno godina prije Isusa Krista (Atena, 428. pr. Kr. ili 427. pr. Kr. – Atena, 347. pr. Kr. ili 348. pr. Kr.)
Zlo u svijetu koje zapažamo, registrirano je kao mogući jaki poticaj i poziv na obraćenje, na promjenu naših moralnih stavova u svakodnevnom životu.. Poziv na to, da mi ne budemo nasilnici, da mi ne vodimo razne moguće vrste ratova. Da nesreće poput rušenja kule u Siloamu ne proglašavamo Božjom kaznom. „ Ako se ne obratite se, svi ćete slično propasti. Neki kažu da je najjača molitva protiv zla molitva– Dušo Kristova. Autor te molitve je sveti Ignacije Lojolski, utemeljitelj Družbe Isusove. Zato uništite zlo, razne moguće uroke, i nesreće uvođenjem ove molitve u vašu svakodnevicu.
Zlo postoji, i ne treba ga zazivati
Tako glasi uzrečica koja se koristi u nekim krajevima sjeverozapadne Hrvatske. A to znači da u životu treba biti oprezan. Držati se Isusove vrlo važne upute: „ Blagoslivljajte, a ne proklinjite.“ Metafizičko, fizičko i moralno zlo je oko nas u svijetu gdje se krećemo i živimo. Hoćemo li ga svojim ponašanjem umnožavati, ili smanjivati, ovisi o nama. Ovisi o našoj katoličkoj osobnoj duhovnosti, u kojoj ne bi trebala preko naših usana prelaziti kletva, ili neka vrsta proklinjanja. Nažalost se često zna dogoditi u svakodnevici da roditelji proklinju djecu, ili djeca roditelje. Zato radije odaberimo blagoslov..
