Zašto sam prestala vikati na svoju djecu: Ispovijest majke koju bi trebao pročitati svaki roditelj
Koliko puta roditelj povisi glas misleći da je to jedini način da ga dijete napokon posluša? Jedna majka otvoreno je priznala da je godinama vikala na svoju djecu, sve dok nije shvatila kakav trag njezini ispadi mogu ostaviti na njima. Promjena koju je tada napravila nije utjecala samo na djecu – potpuno je promijenila i nju kao majku.
Nisam znala što je emocionalno zlostavljanje, a još manje da ga činim upravo onima koje najviše volim.
Priznajem: nekoć sam vikala na svoju djecu. I to često.
Ponekad je to jednostavno bila posljedica frustracije jer sam iste upute morala ponavljati iznova i iznova. Moj glas postajao bi sve glasniji i oštriji, sve dok ne bih shvatila da doslovno vičem na svoju djecu, svjedoči Calah Alexander za portal Aleteia.
Nisam bila ponosna na te trenutke, ali sam istodobno osjećala kao da za njih imam određeno opravdanje. Uostalom, što sam drugo mogla učiniti kako bi me napokon poslušali?
U drugim prilikama moje je ponašanje bilo odraz vlastitoga emocionalnog nemira. Bila bih uzrujana zbog nečega što uopće nije imalo veze s djecom, a onda bih na njihove najjednostavnije molbe reagirala ljutnjom i neprijateljskim tonom.
To bi ih prestrašilo i često bi počeli plakati. A, da budem potpuno iskrena, plašilo je i mene.
Odmah bi me preplavilo kajanje. Užasavala sam se vlastitoga ispada i činjenice da sam toliko prestrašila svoju djecu da su zaplakala. Ispričavala sam im se iznova i iznova te u sebi obećavala da nikada više neću učiniti nešto slično.
A onda bih, nekoliko tjedana poslije, ponovno prekršila to obećanje.
I sve bi krenulo ispočetka.
Tek kada sam počela odlaziti na terapiju i učiti o stvarnoj i mjerljivoj šteti koju emocionalno zlostavljanje može nanijeti ljudima – i odraslima i djeci – prestala sam vikati na svoju djecu.
Suočavanje s istinom o mojim „dječjim ispadima“ bilo je jedno od najtežih iskustava u mom životu.
Jer to zapravo nisu bili dječji ispadi.
Djeca doživljavaju snažne emocionalne ispade zato što još ne znaju upravljati intenzivnim osjećajima i zato što njihov mozak još nije potpuno razvijen na način koji odraslima omogućuje bolju kontrolu emocionalnih reakcija.
Ali ja sam odrasla osoba.
To, naravno, nije značilo da sam tada znala kako pravilno upravljati snažnim emocijama – nisam. Ali bila sam sposobna naučiti.
Umjesto toga, svjesno ili nesvjesno, vlastite sam emocije iskaljivala na svojoj bespomoćnoj i ranjivoj djeci.
Volim svoju djecu. Nikada im nisam namjeravala nanijeti emocionalnu bol ili ih povrijediti.
Ali ipak sam to činila.
U nekim trenucima moje je ponašanje bilo emocionalno zlostavljanje, bez obzira na moje namjere ili na to jesam li tada bila svjesna onoga što činim.
Dan kada sam se s tom činjenicom istinski suočila bio je dan kada sam prestala vikati na svoju djecu.
Morala sam pronaći drugi način
Nije bilo jednostavno.
Morala sam pronaći nove načine suočavanja s vlastitim emocijama. Svakodnevna tjelesna aktivnost postala mi je iznimno važna kao jedan od glavnih načina emocionalnog rasterećenja. Nastavak terapije i učenje novih tehnika za upravljanje stresom također su bili važni.
Ali u početku sam doslovno morala postupati sama sa sobom kao s djetetom.
Kada bih se jako uzrujala, samu bih sebe poslala na svojevrsni „time-out“.
Provjerila bih jesu li djeca sigurna, uključila im televizor, a zatim otišla u svoju sobu dok ponovno ne bih stekla kontrolu nad svojim emocijama.
Ponekad bi mi trebalo deset minuta, a ponekad pola sata. Naravno, imala sam monitor za bebe uz sebe kako bih bila sigurna da su djeca dobro.
Ali nisam izlazila iz sobe sve dok se ne bih smirila i ponovno mogla kontrolirati svoje ponašanje.
S vremenom sam postala mnogo bolja i brža u tome, pa danas rijetko moram pribjegavati takvoj metodi.
Ipak, uvijek je imam kao rezervnu mogućnost kada osjetim da mi svega postaje previše.
Jer iskaljivanje vlastitih emocija na djeci više nije mogućnost.
Djeca su me naučila nešto neočekivano
Bila sam toliko potresena svojim prethodnim ponašanjem da sam odlučila potpuno prestati vikati – ne samo tijekom emocionalnih ispada.
Prestala sam sebi dopuštati da podižem glas iz frustracije i počela sam tražiti nove načine kako privući pažnju svoje djece.
Tada sam otkrila nešto iznenađujuće.
Moja su djeca postala gotovo „gluha“ na roditeljske naredbe.
Toliko su se naviknula ignorirati moje riječi sve dok ne bih povisila glas da me više gotovo nisu ni registrirala dok sam govorila normalno.
To sam shvatila kada sam, umjesto vikanja, počela dolaziti do njih, spuštati se na njihovu razinu i gledati ih u oči svaki put kada sam željela da nešto naprave – bilo da obuju cipele ili pospreme igračke.
Nisu me ignorirala.
Nisu se ni bunila.
Jednostavno su me poslušala.
Isprva je djelovalo gotovo čudesno, ponajviše zato što je promjena bila tako velika.
Naravno, tijekom godina bilo je razdoblja kada bih ponovno počela izdavati naredbe dok sam istodobno bila zaokupljena nečim drugim i zatim iz frustracije postupno podizala glas.
Ali danas takav pogrešan način komunikacije mnogo brže prepoznam i zaustavim.
Nije svako podizanje glasa emocionalno zlostavljanje
Ne tvrdim da je svatko tko viče na svoju djecu emocionalni zlostavljač.
To jednostavno nije istina.
Niti je svaki put kada sam ja vikala predstavljao emocionalno zlostavljanje.
Ali neki trenuci jesu.
Učenje upravljanja vlastitim emocijama donijelo mi je i jednu neočekivanu dobrobit: dobila sam načine kojima mogu pomoći svojoj djeci da nauče upravljati vlastitim osjećajima.
Moj šestogodišnji sin i danas mi ponekad priđe kada je uzrujan i zamoli me da mu pomognem smiriti se.
Tada sjednemo zajedno i, gledajući jedno drugo, nekoliko puta duboko udahnemo sve dok se ne smiri.
Nakon toga me zagrli i ponovno otrči igrati se.
Ako i vi primijetite da često vičete na svoju djecu, postoji jedno važno pitanje koje biste si mogli postaviti:
Zašto vičem?
Je li razlog frustracija jer vas djeca ne slušaju?
Ako jest, pokušajte pronaći novi način da pridobijete njihovu pozornost.
Ili je razlog vaše vlastito teško emocionalno stanje?
Ako je tako, pokušajte pronaći način kako se nositi s vlastitim osjećajima prije nego što počnete razgovarati s djecom.
Trebat će truda.
Ali na kraju će vaša djeca uz sebe imati roditelja koji će mnogo vjernije odražavati Kristovu strpljivu, nježnu i bezuvjetnu ljubav prema svakome od nas.
