Zašto je Djevica Marija plakala u La Saletteu? Razlog leži u današnjem danu
Dana 19. rujna 1846. Blažena Djevica Marija navodno se ukazala dvoje djece u blizini malog sela La Salette u Francuskoj. Dok većina prijavljenih ukazanja Marije prikazuje je bez puno emocija, u La Saletteu je vidno plakala.
Zašto je plakala?
Prema pričama djece, jedan od glavnih razloga njezine tuge bio je propust u lokalnom štovanju nedjelje kao dana odmora. Navodno je djeci rekla sljedeće riječi. Koliko dugo sam patila zbog vas! Ako vas moj Sin ne odbaci, dužna sam ga neprestano moliti. Ali vi to ne primjećujete. Bez obzira koliko dobro molili u budućnosti, bez obzira koliko dobro djelovali, nikada mi nećete moći nadoknaditi ono što sam podnijela zbog vas. “Odredio sam vam šest dana za rad. Sedmi sam rezervirao za sebe. I nitko mi ga neće dati.” To je razlog zašto je težina ruke moga Sina tako teška. Samo nekoliko prilično starih žena ide na misu ljeti. Sve ostale rade svake nedjelje tijekom ljeta.
U kontekstu, nakon Francuske revolucije 1789. godine učinjeni su napori da se ukine nedjelja kao dan odmora. Iako je to konačno promijenjeno 1814. godine, do 1830. godine Francuska je ponovno bila u političkim nemirima i tek je 1904. nedjelja postala zakonski, obvezni dan odmora za sve radnike. U vrijeme ukazanja u La Saletteu, većina radnika u Francuskoj nije pravila razliku između nedjelje i ostatka radnog tjedna.
Rad nedjeljom može se činiti kao sitnica zbog koje Djevica Marija plače, ali Crkva je oduvijek nastojala naglasiti našu urođenu ljudsku potrebu za odmorom. Ona dopire do dubine našeg bića i na fizičkoj i na duhovnoj razini.
Godine 1998. sveti Ivan Pavao II. napisao je cijelo apostolsko pismo o “Danu Gospodnjem” i radovao se trećem tisućljeću, smatrajući štovanje nedjelje vitalnim dijelom budućnosti naše vjere. Upoznavajući Crkvu, koja svake nedjelje radosno slavi otajstvo iz kojeg crpi svoj život, neka muškarci i žene trećeg tisućljeća upoznaju uskrslog Krista. I stalno obnovljeni tjednim obilježavanjem Uskrsa, neka Kristovi učenici budu sve vjerodostojniji u naviještanju Evanđelja spasenja i sve učinkovitiji u izgradnji civilizacije ljubavi.
Ako želimo utješiti tužnu Djevicu i obrisati joj suze, moramo preispitati vlastite živote i razmisliti kako svetkujemo Dan Gospodnji. Je li to doista dan odmora? To ne znači samo odsutnost rada, već prije svega, ostavljanje odgovarajućeg prostora za duhovno štovanje i aktivnosti koje daju novi život našim tijelima i dušama. U doba kada su anksioznost i depresija uobičajene bolesti, zašto ne poslušamo Božji savjet i ne odmorimo se? Ne bi li nam to trebalo biti lako?
