Viđenje svete Hildegarde: Sin Čovječji će se pojaviti na plamenom prijestolju sa otvorenim ranama…
Njemačka časna sestra, mističarka, autorica i kompozitorica sveta Hildegarde, rođena je u plemićkoj obitelji koja je služila grofovima von Spanheim, bliskim rođacima vladarske obitelji von Hohenstauffen. Kako je bila deseto dijete, boležljiva od rođenja, kada je napunila osam godina roditelji su je poslali crkvi kao “desetinu” (porez), kako je bilo uobičajeno u srednjovjekovno doba.
Dodijeljena je na staranje sestri Juti, blizu Dizibodensberg samostana u Njemačkoj. Juta je bila izuzetno popularna i sakupila je mnogo sestra tako da se samostanski krug oko nje proširio. Nakon Jutine smrti 1136. Hildegarda ju je naslijedila kao glavarica samostana i preselila sestre u novi samostan Rupertsberg, u Bingenu na Rajni.
Od svoje rane mladosti, Hildegarda je imala viđenja. Bog je Hildegardi otkrivao spoznaje o svemiru, nastanku svijeta, o poretku anđela, teologiji, prirodi, ljudskoj naravi, njegovoj odgovornosti, kako se oduprijeti zlu i dr. Ostavila je iza sebe brojna teološka djela prepuna čudesnih informacija danih čovjeku od Boga. Godine 1141. Hidegarda je doživjela viđenje koje sama opisuje:
„Gledala sam prema Istoku i tamo vidjela okruglo kraljevsko prijestolje. Na njemu sjedi Živi, blistav u čudesnoj krasoti. Radi njegove čudesne jasnoće nisam mogla u njega gledati. I čula sam onoga, koji sjedi na prijestolju, kako mi govori: Zapiši, što vidiš i čuješ.“ I dalje: „Govori kako si poučena“.
Nakon što se papa posavjetovao s komisijom, odobrio je i blagoslovio djelo koje sam Bog izvodi preko te žene. Nakon papina odobrenja sveta Hildegarda započinje svoje javno djelovanje gdje su se s njom dopisivali ljudi iz svih dijelova Europe, kako pape i kraljevi, tako i obični ljudi.
Diljem Njemačke sveta Hildegard bila je poznata i kao ‘njemačka proročica’ zbog nebrojeno mnogo proroštava koja su se ostvarila. Iz brojnih pisama koje je slala kako papama i kraljevima, tako i običnim ljudima jako se dao isčitati taj njezin dar proroštva kojeg je opisivala ovako: „Ja, međutim, ne gledam te stvari izvanjskim očima i ne čujem ih izvanjskim ušima, niti ih spoznajem mislima svoga srca niti posredovanjem bilo kojega od mojih pet osjetila.
Dapače, gledam ih jedino u svojoj duši, s otvorenim tjelesnim očima, tako da nikada ne podliježem nesvjestici ekstaze, već budna gledam u to, bilo danju bilo noću. Svjetlo koje promatram nema ništa zajedničko s prostorom. To svjetlo mnogo je svjetlije od oblaka koji nosi u sebi sunce…“
U jednoj viziji, onoj o posljednjim vremeni Hildegard upozorava, da iako je sotona pobijeđen, izbavljenje čovječanstva i dalje je ugroženo njegovom agresijom.
‘Na tržištu života on nudi svoje poroke, baš kao što trgovac nudi svoju robu. Ako svijet posrne u svom uspravnom hodu, pakao će se ponovno razgranati: u Antikristu. I tada će se pojaviti Sin Čovječji, s istim licem kakvo je imao na zemlji, s otvorenim ranama, prijestolje će mu biti plamen koji obasjava sve oko sebe svjetlucavim sjajem, a da ne gori, praćen s anđeoskim korovima. Sud će se izvršiti munjevitom brzinom, dobra i loša djela svakog pojedinog čovjeka bit će mu kao na dlanu. Božji prijatelji pohrlit će u nebesku radost, a svi odbačeni osuđeni su na vječnu kaznu.’
Poslušnost iza smrti
Prema Hildegardinu učenju izbavljenje čovjek može postići samo unutar Crkve s kojom je Krist na križu slavio vjenčanje, Crkve koja svoju djecu hrani tijelom i krvlju Gospodina te im sveudilj poklanja snagu Duha, uči nas svetica. Za svog života Hildegard je bila u poslušnosti ali jednako tako bila dovoljno odvažna i hrabra te se borila za nutarnje iscjeljenje svete Crkve.
Nije se bojala pisati ni Papi ni biskupu i od njih zahtjevati obraćenje i život u skladu s Božjim zakonom i voljom. Njen govor bio je vrlo odrješit, a ujedno i pun ljubavi za Crkvu. Nakon njezine smrti ta je poslušnost Crkvi posebno došla do izražaja. Naime, njen grob odmah nakon ukopa bio je obasjan neobjašnjivom svjetlošću.
Na grob su dolazili brojni hodočasnici i ozdravljali od raznih bolesti, tako da se stvarala velika gužva i nered. Časne sestre u obližnjem samostanu nisu imale infrastrukturu za primanje tolikih hodočasnika, pa su se obratile za pomoć tadašnjem biskupu Mainza. On je Hildegardi tada zapovjedio da prestane činiti čudesa, a ona ga je poslušala, tako da više nije bilo čudesnih ozdravljenja. Kasnije je ta biskupova naredba ukinuta a čudesa su se po njenom zagovoru nastavila.
