VJERA I DUHOVNOST

Ukazanje sv. Mihaela arkanđela kroz povijest na kršćanskom Istoku i Zapadu

Ime je Mihael je jedno od najčešćih na Istoku, a valjda svaki ikonostas istočnih crkava uz sliku Spasiteljevu i Blažene Djevice Marije ima i lik sv. Mihaela. Blagdan sv. Mihaela se slavi skoro kao zapovjedna svetkovina.

Sv. Mihael na kršćanskom Istoku

Prema nekim grčkim piscima već je za apostolskih vremena sagrađeno u Maloj Aziji svetište u čast sv. Mihaela, ali svakako je pouzdano da je car Konstantin, postavši kršćaninom, blizu svoje nove prijestolnice, Carigrada, sagradio crkvu u čast sv. Mihaelu; zvali su je po grčki Mihaelion. O njoj nam piše grčki pisac iz toga vremena, Sozomen, da su se u toj crkvi po zagovoru sv. Mihaela Arkanđela dogodila mnoga ozdravljenja. Prema davnoj predaji, u njoj se sv. Mihael jednom i ukazao, te je tada poraslo štovanje sv. anđela uopće, a posebno prvaka anđeoskog.

Sozomen veli, da je i sam iskusio pomoć sv. Mihaela, a uz to pripovijeda dva čudesna događaja s odvjetnikom Akvilinom i jednim liječnikom, uglednim ljudima u Carigradu. Već sv. Pavao, pišući Kološanima, spominje neku zabludu tamošnjih kršćana glede anđela, a iz Teodoretova tumačenja Pavlovih poslanica znamo da su po Frigiji i Pizidiji pridavali anđelima preveliku vlast i moć. A baš u mjestu Konas, blizu grada Kolosa u Maloj Aziji, bila je drevna crkva sv. Mihaela, navodno ono svetište, koje je spomenuto na početku ovog poglavlja.

Kraj crkve je izviralo vrelo, gdje su bolesnici po zagovoru sv. Mihaela zadobivali brzo i sigurno ozdravljenje. Ta su čudesa djelovala i na obližnje pogane, te je grad Laodiceja s okolicom prigrlio kršćansku vjeru. Pisac Metafrast pripovjeda, kako su zlobni pogani skrenuli tok rijeke, tako da je nastala opasnost da će potkopati crkvu i zamutiti čudotvorno vrelo, ali neki pobožni pustinjak, imenom Arhipa, se tada počeo žarko moliti sv. Mihaelu i on mu se ukaza, te pruži ruku nad bujicu i voda stade kao zid, a drugom gestom pokazavši vodi staro njezino korito vrati ju na prijašnji njezin tok.

Spomen na ovo ukazanje grčka crkva slavi 6. rujna. Kršćani Istoka jako štuju sv. Mihaela, kao što su ga štovali i u stara vremena. Ime je Mihael je jedno od najčešćih na Istoku, a valjda svaki ikonostas istočnih crkava uz sliku Spasiteljevu i Blažene Djevice Marije ima i lik sv. Mihaela. Blagdan sv. Mihaela se slavi skoro kao zapovjedna svetkovina.

Sv. Mihael na brdu Garganu

Prvo ukazanje sv. Mihaela na Zapadu, što nam je poznato po starim knjigama, bilo je na istočnoj obali Italije, u pokrajini Apuliji, na brdu Garganu. U vremenu između 490. i 495. godine tri puta se ukazao na Monte Garganu. Jezgru događaja ćemo u glavnom opisati prema rimskom brevijaru.

Neki bogati posjednik iz Siponta imao je po padinama garganske gore na ispaši veliko stado ovaca i goveda. Jednom mu se zagubio velik bik i gospodar je s pastirima pošao tražiti ga. Ugledaše ga na jednoj litici, pred velikom spiljom, do koje se bilo skoro nemoguće popeti. Stadoše životinju zvati i mamiti, ne bi li odanle sišla, pa uzeše i vikati na njega, ali bik ni makac s mjesta.

Gospodar se rasrdi i s luka odapne strjelicu na vola, ali strjelica poletjevši zrakom do one pećine, vrati se natrag i rani čovjeka koji ju je bacio. I pastiri i gospodar preplašeni odoše s onoga mjesta, pripovjedili su tu stvar ljudima, pa i svom biskupu. Biskup, sluteći da se radi o nekoj višoj sili naredi post i molitve kroz tri dana, a i sam je postio i molio za rasvjetljenje, ufajući se da će od Boga primiti razjašnjenje o ovom događaju.

Ja, Arkanđeo Mihael, stavio sam ovog bika pod svoju zaštitu. Ovaj znak treba pokazati da je ova spilja sveto mjesto, čiji sam ja čuvar i stražar. Budete li me tamo častili, spasit ćete se.

U cik zore 8. svibnja, jednog četvrtka, ukazao mu se veliki anđeo i rekao mu: “Ja, Arkanđeo Mihael, stavio sam ovog bika pod svoju zaštitu. Ovaj znak treba pokazati da je ova spilja sveto mjesto, čiji sam ja čuvar i stražar. Budete li me tamo častili, spasit ćete se”. Biskup je odmah sazvao svoju zajednicu i zajedno sa svećenicima i narodom krenuo teškim putovima do spilje koju je otkrio anđeo.

Ali nitko, pa ni sam biskup, nije se usudio ući u nju, jer su neki sablasni glasovi stalno odzvanjali iz mračne pećine: “Ovdje se treba klanjati Bogu, ovdje je mjesto štovanja Boga”. Papa Feliks, kojega su izvijestili o čudesnom događaju, proširio je tu vijest posvuda. A duboko potresen car Zeno iz Bizanta poslao je siponskom biskupu darove za posvećenje svetišta na čast Velikog arkanđela.

U sporovima Germana oko vlasti u Italiji, grad Siponto je više puta bio ugrožen. Godine 492. krenuo je tamo Odoaker s velikom nadmoći, a Theoderich je u gradu imao nešto malo vojnika. Tada se u toj velikoj opasnosti biskup spomenuo Vojvode nebeske vojske, koji mu je za kratko vrijeme iskazao svoju milost i blizinu. Molio ga za njegovu zaštitu. I gle, ranog jutra 19. rujna sv. Mihael se biskupu po drugi put ukazao i obećao mu svoju pomoć. Kad je boj započeo, nebo se smrklo nad brežuljkom Gargano, a mjesto koje je izabrao Arkanđeo i grad Siponto na njegovom podnožju, bili su prekriveni gustim oblacima. Gromovi su neprestano udarali na zemlju, koja kao da se tresla, bezbrojne munje bljeskale su iz crnog oblaka.

Neprijateljski su se ratnici toliko prestrašili ovog žestokog komešanja u svemiru, da su krenuli u bijeg, dok su ih malobrojni vojnici Siponta, koji su znali za zaštitu svetog Mihaela i njegovu sliku nosili na svojim zastavama, potjerali do Napulja. Nakon pobjede biskup je sa svim narodom došao na brežuljak da iskaže sv. Mihaelu zahvalnost cijele zajednice. Kad je nakon duljeg dvoumljenja sam ušao u vlažnu pećinu, našao je u njoj znak Arkanđelove prisutnosti: ostavio je otisak svoje “noge”.

Kad je nakon duljeg dvoumljenja sam ušao u vlažnu pećinu, našao je u njoj znak Arkanđelove prisutnosti: ostavio je otisak svoje “noge”.

Nakon svih ovih znakova, građani Siponta su u znak svoje zahvalnosti htjeli podići jedan spomenik na čast sv. Mihaelu. Biskup Siponta je pitao papu Gelazija, smije li spilju posvetiti kao svetište. Papa je na to odgovorio: “Ne dolikuje građanima Siponta da određuju dan posvete, štoviše oni trebaju u postu i molitvi očekivati odluku svetog anđeoskog Kneza”.

I zaista, noću 29. rujna sv. Mihael je objavio biskupu: “Ne trebaš ti posvećivati moju spilju u svetište, jer onaj koji ju je učinio poznatom udijelio joj je već i posvećenje. Ja, gospodar spilje, pozivam vas u svoje svetište, tako da tamo možete slaviti sveto bogoslužje bez ikakvog straha. Ja sam čitavu spilju posvetio u baziliku, tako da se u ovoj Božjoj kući opraštaju ljudima grijesi i pere sva krivica”.

Ranog jutra poslije toga biskup i narod spremili su se na hodočašće na brežuljak. Kad su još s oklijevanjem ulazili u spilju, našli su znak posvećenja: neisklesan kamen s otiskom Anđelove noge, kojega je Mihael pripremio za oltar. Iznad kamena našli su prostrtu crvenu maramu, kako to pokazuje posveta jednog oltara u grčkoj Crkvi.

Posljednje ukazanje svetog Mihaela bilo je 1656. godine. Tada je cijelom donjom Italijom harala strašna kuga. Naočigled ljudske nemoći tadašnji je sipontski biskup proglasio trodnevni post. Onda se na čelu svih svojih klerika, popraćen velikim mnoštvom naroda, uspeo do spilje, s konopom oko vrata, pjevajući psalme i litanije. Tek pošto su biskup i narod tri dana proveli u poniznoj molitvi i pokori, ukazao im se arkanđeo.

U petak 22. rujna, dakle tjedan dana prije blagdana sv. Mihaela, biskup jednim pismom iz godine 1658. izvješćuje papu Aleksandra VII, da se probudio “oko pet sati ujutro uslijed jednog strašno uznemirujućeg šuma, koji kao da je dolazio od potresa”. Tada je na Istoku ugledao jako svjetlo, slično nekom kristalu obasjanu suncem i čuo je glas koji mu reče: “Znaj, pastiru ovog stada, primio sam od trojedinog Boga obećanje, da svaki onaj, koji od stijena moje spilje izvadi jedan kamenčić i pobožno ga nosi sobom, bude oslobođen od kuge.

Da, sve kuće, mjesta i gradovi, gdje god se čuva jedan takav kamen, trebaju biti pošteđeni od kuge. Svima objavi ovu milost Gospodnju. Ukoliko ti na moju zapovijed blagosloviš kamenčiće, onda ugraviraj u njih znak svetog Križa i do njega moje ime. Tada će se srdžba Božja odvratiti od vas”.

Naredio je da se iz zidova spilje izvade kamenčići, u koje dade ugravirati monogram S+M i blagoslovi ih vlastitom molitvom. Pošto je kamenčiće dao razdijeliti narodu, za nekoliko je dana nestalo kuge u cijeloj zemlji.

Sav presretan i pun zahvalnosti, biskup pade na koljena, zatim pozove svoje sluge i izvijesti ih o obećanju sv. Mihaela. Sljedećeg dana, 23. rujna, objavio je svemu narodu da se više ne treba bojati kuge. Naredio je da se iz zidova spilje izvade kamenčići, u koje dade ugravirati monogram S+M i blagoslovi ih vlastitom molitvom. Pošto je kamenčiće dao razdijeliti narodu, za nekoliko je dana nestalo kuge u cijeloj zemlji.

Sv. Mihael nad Rimom

U zimi od 589. na 590. god. stade Rimom harati strašna kuga. U siječnju 590. god. umrije od kuge i sam papa Pelagije. U Rimu se tada nalazio učen i svet svećenik Grgur, koji je po primjeru svoje svete majke postao redovnik i veliki očinski imetak upotrijebio za gradnju novih samostana. Šest ih je sagradio na Siciliji, a sedmi sv. Andrije, u Rimu, i tamo živio s braćom po pravilu sv. Benedikta. Radi njegove svetosti i velikoga znanja papa mu se često obraćao u važnim stvarima, te su Grgura zvali “papinom desnom rukom”.

Tako ga je papa u važnom poslu slao u Carigrad, a kad se vratio, izabraše ga braća za opata samostana. Kad je nastala kuga, Grgur se brinuo za siromahe i sve činio da olakša teški položaj grada. Iza papine smrti naredi da se kroz tri dana održavaju pokorničke procesije i da se moli za milosrđe Božje, da dobri Bog ukloni od naroda strašni bič kuge. Ali prvi dan umrije kroz jedan sat u samoj procesiji 80 ljudi, a da nisu ni došli do Gospine crkve, kamo je opat odredio da se ide.

Ali opat Grgur nije pao u malodušje, nego uze sam u svoje ruke Gospinu sliku, te bosonog u pokorničkim haljinama pođe gradom prema bazilici sv. Petra. Narod ga je plačući slijedio. I tako dođoše na most nasuprot jedne velike zgrade, što ju napravio car Hadrijan, da bude grobnica njemu i njegovoj obitelji. Građevina se zvala Hadrijanov mauzolej. Kad bijahu na tom mjestu, začuju u zraku anđeosko pjevanje: “Kraljice neba, raduj se, aleluja, jer koga si dostojna bila nositi, aleluja, uskrsnu, kako je rekao, aleluja”.

Sav narod odmah kleče, a tako i opat Grgur. Svi su gledali u nebo, a kad anđeli prestadoše s pjevanjem, Grgur zavapi: “Moli Boga za nas, aleluja!” U taj čas ugledaše nad mauzolejom anđela, kako stavlja mač u korice. I u tom času prestade kuga.

Od tada se mauzolej naziva anđeoskom tvrđavom, a most anđeoskim mostom. Opat Grgur bi one jeseni izabran za papu. Kao papa učinio je mnogo za Crkvu Kristovu; u to vrijeme su se nekako Hrvati doselili u svoju domovinu, te je ovaj papa imao s njima već nekih veza. Grgura nazva povijest Velikim, a sveta ga Crkva proglasi svetim i crkvenim naučiteljem.

Nekoliko godina iza toga događaja papa sv. Bonifacije IV. dao je na vrh mauzoleja sagraditi kapelu u čast sv. Mihaelu, jer su svi smatrali da je anđeo koji se ukazao bio sv. Mihael, zaštitnik crkve. Posveta te kapelice je bila 29. rujna, te je za taj dan ustanovljena svetkovina Posveta sv. Mihaela, arkanđela, kada se u Katoličkoj Crkvi slavi blagdan svetih arkanđela. Od tada se štovanje sv. Mihaela počelo još više širiti, a napose ga stadoše zazivati kao pomoćnika u vrijeme pošasnih bolesti. I danas se na vrhu anđeoske tvrđave nalazi veliki kip sv. Mihaela, što ga je u 18. stoljeću izradio flamanski kipar Ferskafelt, a prikazuje arkanđela onako kako se ukazao nad mauzolejom.

Sv. Mihael u Normandiji

God. 708. ukazao se sv. Mihael arkanđeo biskupu tadašnje biskupije Avrenches, sv. Albertu, i zatražio od njega da mu se na vrhuncu brežuljka Tumbe, koji je zalazio u sam ocean, sagradi crkva. Biskup se nećkao, jer se bilo silno teško popeti na to brdo, a kamo li da se na njemu još i crkva zida. Ali arkanđeo mu ponovo to zapovjedi, a da biskup ne bi posumnjao u volju Božju, dotače prstom biskupovo čelo, te ostade na njemu vidljiv trag. Sad više nije bilo oklijevanja.

Na brežuljku su sagradili jednostavnu crkvu, a g. 966. podigoše još ljepšu i veću, da bi je 1022.g. još nadogradili. Uz crkvu su sazidali i samostan benediktinaca, kojima bi povjereno čuvanje svetišta. Oko svetišta nastade malen gradić, koji danas nosi ime Mont-Saint-Michel, Brdo sv. Mihaela. Ubrzo mjesto postade glasovito svetište, po broju hodočasnika, a i po visokom položaju onih što su dolazili, kao i po brojnim čudesima.

Petnaestak puta vidje sv. Mihael kraljeve pred svojim kipom, nekoliko budućih svetaca hodočastilo je ovamo kao na pr. sv. Anzelmo, sv. Toma Kenterberijski, sv. Vinko Fererski, sv. Ljudevit Montfortski i dr. Dana 3. VII. 1877. okruni ruenski nadbiskup uime sv. Oca Pape arkanđelov kip divnom krunom. Hodočašća su iz daleka dolazila u svetište. Godišnji broj hodočasnika u Srednjem vijeku je bio ogroman, cijele mase naroda, moglo bi se reći.

Od mnogobrojnih čudesa spomenut ćemo samo da su tamo mnogi slijepi zadobili vid. Jednom je tako neka seljanka išla s procesijom, što je krenula iz njezina sela. Cijelim putem je uzdisala, kako joj je mučno ići, jer ništa ne vidi, budući da je slijepa. Kad najednom, već blizu brda sv. Mihela, povika: “Sad dobro vidim!” Prema tradiciji, od tada se jedno selo u onom kraju se zove Beauvoir, a to bismo mogli na hrvatski prevesti: Dobrovid. Nekoliko francuskih biskupija 16. listopada slavi posebni blagdan Ukazanja sv. Mihaela na Tumbi.

Sv. Mihael u dolini Susa u Italiji

Svetište i opatija sv. Mihaela u dolini Susa u Italiji, uz Gargano i Normandiju, bilo je jedno od triju najviše posjećivanih svetišta prvaka anđeoske vojske u srednjem vijeku. Pobožna tradicija drži da se očitovala đavolska prisutnost na vrhu kamenite gore. Kako bi odagnao đavla, sveti pustinjak Giovanni Vincenzo je po Božjem nadahnuću odlučio podići na tom mjestu kapelicu i ćeliju.

Dio sačuvanih ljetopisa govori o tome kao mu je iznenada nestao materijal od kojega je htio sagraditi kapelicu, te mu se tada ukazo sv. Mihael Arkanđeo i rekao mu: “Neka te ne obeshrabre sile zla, odvažno uziđi na goru gdje ćeš naći sve stvari za koje si mislio da su ti ukradene. Ne oklijevaj izvršiti djelo koje sam ti naložio po anđeoskoj objavi. Vidjet ćeš da će ova pokrajina, koju su do sada smatrali divljom i neobradivom procvasti i postati čašćena i omiljena”.

Ljetopis dalje opisuje kao je sam sv. Mihael posvetio malu crkvicu u kojoj će biskup Arduzzone slaviti svečanu svetu misu. Od tog trenutka sveti pustinjak Giovanni se trajno nastani na svetoj gori, a sv. Mihael je svojim zagovorom potvrđivao da je on čuvar tog mjesta.

Oko tisućite godine monasi benediktinci su na tom mjestu sagradili veliku opatiju koje je imala svoju povijest procvata i opadanja sve dok 1830 kraljevska loza Savoja nije svetište povjerila na upravu redovnicima Rosminianima koji i danas upravljaju svetištem. I sv. Ivan Pavao II je 14. 7. 1991. hodočastio u ovo svetište i zazvao Božji blagoslov po zagovoru sv. Mihaela arkanđela na sve posjetitelje.

www.medjugorje-news.com

Izvor
hkm.hr

Vezani članci

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button