Trebamo li imenovati svoje anđele čuvare?
Općenito, Crkva savjetuje da ne imenujemo svoje anđele. U dokumentu koji je 2001. godine napisala Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata pod naslovom “Priručnik o pučkoj pobožnosti u liturgiji: Načela i smjernice”, stoji: “Treba obeshrabriti praksu dodjeljivanja imena svetim anđelima, osim u slučajevima Gabrijela, Rafaela i Mihaela, čija su imena sadržana u Svetom pismu” (br. 127).
Iako zajednica ne nudi razloge za obeshrabrivanje prakse, ja bih želio ponuditi par.
Prvo, tu je razumijevanje što je ime. Za većinu nas u modernom zapadnom svijetu ime je jednostavno zvuk kojim se služimo. Ali u drevnom, biblijskom svijetu, pa čak i na mnogim mjestima danas, ime ima daleko dublje značenje. Ime opisuje nešto od suštine osobe. Ovo pomaže objasniti drevnu praksu Židova da djetetu daju ime osmog dana. Odgoda je dala roditeljima neko vrijeme da promatraju nešto od suštine djeteta, a zatim bi, primijetivši to, dali ime djetetu.
Doista, većina biblijskih imena duboko je smislena i opisna. Ali pretpostavljeno je misliti da možemo znati dovoljno o suštini određenog anđela kako bismo mu mogli dodijeliti ime. Stoga se dodjeljivanje imena čini neprikladnim.
Drugi razlog je taj što dodjeljivanje imena ukazuje na neku nadmoć nad imenovanim. Tako u slučaju djece, roditelji, koji su nadređeni svojoj djeci, s pravom ih imenuju. Međutim, u slučaju anđela, oni su superiorniji od nas. I, iako često govorimo o njima kao da nam služe, oni to čine zbog svoje superiorne moći i kao čuvari. Stoga nam Bog zapovijeda da slušamo njihov glas (vidi Izl 23,20-21). Sigurno ste ohrabreni da razgovarate sa svojim anđelom, a uobičajena praksa je da kažete nešto poput: “Dragi anđele čuvaru….” ili jednostavno “Anđele čuvaru, molim te pomozi…”
Shvaćam da mnogi imaju jake osjećaje suprotno od onoga što savjetuje rimska kongregacija. I premda mislim da je oprez razuman i da ne bismo trebali imenovati anđele, niti bismo trebali napustiti dobročinstvo jedni prema drugima oko ovog pitanja ili dopustiti da se ono previše nazire kao nešto dopušteno ili zabranjeno. Suština bi trebala biti izbjegavanje prakse, ali očuvanje milosrđa i nježno ispravljanje ako je moguće, ili toleriranje s ljubaznošću gdje je to potrebno.