VJERA I DUHOVNOST

Tajna dobre ispovijedi: Nije svaka ispovijed dobra – zašto su sveci tjerali ljude s ispovijedi?

Fra Leopold Mandić, veliki hrvatski svetac i svjetski poznati ispovjednik znao je da ispovijed bez pokajanja nije dovoljna.

“Jedna mi je osoba rekla” – izvijestio je jedan od svjedoka na sudu za kanonizaciju fra Mandića – da je tijekom ispovijedi fra Leopolda, nakon što je jedan čovjek htio priznao svoje grijehe, fra Mandić ustao i htio ga zamoliti da napusti ispovjedaonicu bez odrješenja . Rekao je: ‘Molim vas, maknite se odavde …’

Pokajnik je inzistirao, ali otac mu je ponovio iste riječi. Međutim, kada je čovjek počeo plakati i pao na zemlju, govoreći da mu je žao zbog njegovih grijeha i da je spreman učiniti sve, samo da ne padne natrag u grijeh, fra Leopold ga je podigao i zagrlio , rekavši: “brate”, i dao mu oprost.

Otac Robert Krawiec  prisjetio se sljedeće scene iz života Padre Pia: „Određeni je čovjek imao reputaciju dobrog katolika, uvijek su mu se divili i poštovali ga svi koji su ga poznavali. Ali doista je živio u grijehu. Zanemario je svoju suprugu, a kasnije je svoju usamljenost nadoknadio vezom s drugom ženom. Jednom je otišao na ispovijed kod Padre Pia. Da bi se opravdao, počeo je govoriti o duhovnoj krizi. Nije shvatio da je upoznao izvanrednog ispovjednika. Padre Pio je iznenada ustao i povikao: Kakva duhovna kriza?! Varate svoju suprugu i Bog je jako ljut na vas! Odlazi!”

Zanimljivo, i taj se čovjek vratio po odrješenje u pokajanju, koje je i dobio.

Što je pokajanje?
Nije sva emocionalna nelagoda zbog nepravde pokajanje u pravom smislu.

O tome svjedoči Katekizam Katoličke Crkve, koji pokajanje nakon Tridentskog koncila definira kao “bol u duši i mržnju zbog počinjenog grijeha, s odlučnošću da se u budućnosti ne griješi” (CCC 1451).

Koji uvjeti moraju biti ispunjeni da bi se moglo govoriti o istinskom pokajanju?

Odgovor na ovo pitanje možemo pronaći u spisima drugog velikog ispovjednika – sv. Ivana Marie Vianney. U knjižici O pokajanju i milosrđu, župnik Arški dao je četiri obilježja pokajanja.

Prvo, trebala bi bol biti unutarnja, odnosno trebali bi je osjećati u srcu. Dakle, nije u suzama: one su dobre i korisne, ali nisu nužne. “

Drugim riječima, vanjsko izražavanje pokajanja ne znači automatski da se netko kaje. Moguće je izraziti duboko pokajanje bez fizičkih simptoma. To je bio slučaj dobrog lopova koji, iako nije plakao zbog svog siromašnog života, zažalio je i uistinu se obratio u posljednjem trenutku svog života, ispovijedajući vjeru u Krista i tražeći da bude primljen u svoje kraljevstvo (usp. Lk 23: 39-43).

Drugo, bol koju bismo trebali osjećati zbog svojih grijeha mora biti nadnaravna, to jest uzrokovana Duhom Svetim u nama, a ne prirodnim uzrocima.”

Sveti Ivan Vianney podsjetio je na razliku koja je u Crkvi poznata između tzv. savršeno i nesavršenog žaljenja. Savršena tuga javlja se kad osjetimo pokajanje – odnosno, duševnu bol koja uzrokuje svijest da smo Boga uvrijedili svojim zlim mislima, riječima, djelima i zanemarivanjem. Naš je motiv, dakle, “ljubav prema Bogu koji je nadasve voljen”.

Tako se savršena tuga uspoređuje s boli koju doživljava zaljubljena osoba koja shvati da je povrijedila zaručnika.

S druge strane, nesavršena tuga ne proizlazi iz ljubavi prema Bogu, već najčešće proizlazi iz straha od kazne (vječne – paklene ili vremenite, tj. Posljedica naših djela). To je situacija u kojoj se netko tko je uhvaćen u pljački susjeda kaje zbog djela, ne zato što je ozlijedio susjeda, već zato što se boji da će i sam otići u zatvor.

I takvo žaljenje može dovesti do promjene srca i dovesti do sakramenta pomirenja, stoga je nesavršeno žaljenje isto Božji dar, pokret Duha Svetoga .

Treće, bol mora biti najviša, odnosno najveća od svih, veća čak i od boli koju doživljavamo kad izgubimo roditelje, zdravlje i zapravo sve što imamo najdragocjenije na ovom svijetu.”

Arški župnik objasnio je da bi ta patnja trebala biti tako velika jer bi trebala biti proporcionalna količini gubitka i nesreći u kojoj nas stavlja grijeh. Ova kvaliteta pokajanja privlači određenu logiku: što je manja vrijednost izgubljene stvari, to nam je manje žao.

Gubitak sata manje boli nego gubitak automobila. A budući da zbog grijeha gubimo najveću sreću, to je prijateljstvo s Bogom i nebom, a mi se osuđujemo na najveću nesreću – pakao, onda bi i pokajanje trebalo biti najviše.

Četvrto, bol mora uključivati ​​sve grijehe.”

Istinsko pokajanje ne smije se odnositi samo na neke grijehe, već se mora odnositi na sve ono zbog čega nam savjest zamjera. Sveci su se pokajali za svaki, pa i najmanji grijeh.

Padre Pio piše: „Moj me ispovjednik uvjerava da činim samo lagane grijehe. Ali kakav je značaj ako oni natjeraju Isusa da plače? Kažem Isusu da ga ne želim uvrijediti svojim grijesima “( Ispit savjesti kod Padre Pija , str. 57).

Sveta Faustina pak je u Dnevniku ostavila sljedeća priznanja: “Imam naviku vježbati pokajanje nakon najmanje greške” (Dnevnik 612);

“U svojoj duši osjećam veliku odbojnost i prema najmanjem grijehu” (Dnevnik 1334).

Iz odbojnosti prema grijehu i želje za iskustvom Božjeg milosrđa rodila se praksa čestog pristupa sakramentu pomirenja.

Sveti Ivan Pavao II. Ispovijedao se svakog tjedna, a također i prije velikih proslava i važnih liturgijskih razdoblja. Još dok je bio metropolit u Krakovu, stajao je u redu do ispovjedaonice zajedno s ostalim pokajnicima u crkvi.

Kako se pokajati?
Ali što učiniti kad smo svjesni počinjenih grijeha, a opet nam nedostaje žaljenje zbog počinjene nepravde? Sveti Ivan Vianney potaknuo nas je da zamolimo Duha Svetoga za milost pokajanja. Jer ono je Božji dar.

Znamo da se Bogu obraćamo za pomoć da je probudimo u vrijeme korizmene službe tijekom koje, među ostalim, pjevamo:

“Ja se kajem Bože mili, od svakoga grijeha moga, moje srce gorko cvili, jer uvrijedih tebe Boga”

I premda se žaljenje prvenstveno odnosi na razmatranje boli i smrti Gospodina Isusa, nije bez značaja i za buđenje pokajanja za naše grijehe. Sveta Faustina uvijek je kombinirala tugu zbog svojih grijeha s Gospodinovom patnjom.

U svom Dnevniku napisala je: „U svakoj ispovijedi sjetim se Isusove muke i tako budim svoje srce. Koliko god je to moguće uz Božju milost – uvijek prakticirajte savršeno pokajanje. (Dnevnik 225).

Drugi put je napisala: “Odjednom sam vidjela raspetog Gospodina Isusa, koji mi je rekao: ‘U Mojoj Muci tražite snagu i svjetlost.’ Nakon svoje ispovijedi, razmišljala sam o strašnoj Isusovoj muci i shvatila sam da ono što trpim nije ništa u usporedbi sa mukom Spasitelja, a svaka nesavršenost, čak i ona najmanja, bila je uzrok ove strašne patnje. Tada je moju dušu obuzelo tako veliko pokajanje i tek tada sam osjetila da sam u moru Božjeg nedokučivog milosrđa “(Dnevnik 654).

Osim svjesnosti patnji koje je Gospodin Isus pretrpio za naše grijehe, može nam, da se pokajemo, pomoći i slika odvratnosti grijeha – kako je rekao sv. Ignacije Lojolski.

U jednoj od duhovnih vježbi utemeljitelj isusovačkog reda potiče da – nakon što je od Boga zatražimo veliku i duboku bol i suze zbog svojih grijeha i nakon ispita savjesti –  „razmotrimo grijehe i pogledamo ružnoću i pokvarenost koju donosi svaki počinjeni smrtni grijeh. ( Duhovne vježbe , 57).

Bez obzira na to koji oblik pokajanja uzimamo, najvažnije je da nam ono treba donijeti željeno pokajanje za grijehe, što dovodi do preostalih uvjeta dobre ispovijedi: ispit savjesti, iskreno priznanje, čvrsta odluka da se ispravimo.

Neka nam ove Isusove riječi sv. Faustini budu na korist:

“Napiši: Tri puta sam svet i gnušam se i najmanjeg grijeha. Ne mogu voljeti dušu koja je umrljana grijehom, ali kad joj je žao, nema ograničenja za Moju velikodušnost prema njoj. Moja je milost grli i opravdava. Svojom milošću progonim grešnike svim njihovim putovima i srce mi se raduje kad mi se vrate. Zaboravljam na gorčinu kojom su mi napojili srce i drago mi je zbog njihova povratka “(Dnevnik 1728).

www.medjugorje-news.com

Izvor
vjera
Napisite nam Vaše svjedočanstvo

Vezani članci

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Back to top button

Adblock Detected

Please turn off adblocker