Međugorje: Tajanstveni svećenik kojeg smo sreli na Brdu ukazanja bio je mrtav već sedam mjeseci
Priča koja slijedi je izvanredna. Žena odlazi u Međugorje i tamo doživljava doista neočekivano čudo. U trenutku boli, žalosti i samoće, glavni junak ove priče našao je snagu u riječima oca Slavka. I tu se događa ono izvanredno. Tajanstveni svećenik kojeg smo sreli na Podbrdu bio je mrtav već sedam mjeseci
Nevjerojatna priča od koje zastaje dah. Prekrasno svjedočanstvo, dirljivo, ali u isto vrijeme puno vjere. Međugorje je mjesto mira koji obuzima svakog, pa i onog najskeptičnijeg hodočasnika, i tjera ga da se ponovno vrati. Priča koja slijedi jeo ženi koja je nakon 20 godina braka ostala udovica. I otuđena od svoje obitelji, koja nije dijelila njezin izbor da se uda za razvedenog muškarca. Težak trenutak s kojim se nije mogla sama suočiti. Sve je to postalo prevelik teret. Sve dok je sestra ne uvjeri da ide s njom na put. Ne bilo kakvo putovanje, nego putovanje vjere: u Međugorje.
“Sestra bi me često nagovarala da se vratim u crkvu, ali svaki put kad bih pokušala, osjetila sam da me nešto u meni koči. Kad me sestra zamolila da pođem s njom u Međugorje, nisam bila oduševljena, ali sam poziv dočekala kao priliku da malo izađem iz rutine. Htjela sam ići na put, no nisam htjela sudjelovati na hodočašću. No, našao sam se u Međugorju 24. lipnja 2001. na 20. obljetnici ukazanja – nečega u što nisam ni vjerovala!“ Nakon razgovora sa sestrom u autobusu, nešto duboko u sebi reklo mi je da si dam priliku. Rekla je da je Gospa došla posebno brinuti se za njezinu bolesnu djecu i ispričala mi je mnoga iskustva obraćenja […]. Dolaskom u Međugorje osjetila sam vrlo poseban osjećaj u srcu, a kada su mi rekli za Brdo ukazanja, osjetila sam nešto u sebi kako mi govori da se popnem gore“.
Susret s tajanstvenim svećenikom
“Došavši na vrh, osjetila sam želju da se malo izoliram i otišla sam do drvenog križa, i ostala sam tamo razmišljati. Prođe malo vremena, a onda se osvrnem da vidim ima li ikoga tko bi mi pokazao put dolje. Napravila sam nekoliko koraka i tada sam ugledala svećenika. Pitala sam ga govori li španjolski. Na moje veliko iznenađenje, rekao je da, pa sam ga pitala kuda moram ići da se spustim niz brdo” – nastavlja žena, u duši nezadovoljna što je na tom mjestu.
Zašto želiš otići?” – upitao me – “Ovdje ti je mjesto” “Pitao me zašto želim otići i rekla sam mu da sam već vidjela to mjesto. Tada mi je rekao da nisam tu da vidim, nego da molim, jer samo tako mogu istinski „vidjeti“ očima svoga srca. Osjećala sam se vrlo ugodno s njim i rekla sam mu da sam već molila. Ali on je odgovorio da se moram ponovno moliti”.
Tada sam se sjetila da mi je sestra savjetovala da zamolim Gospu da pošalje svetog svećenika u moj život da mi pomogne izraziti svoje osjećaje i otvoriti svoje srce. Pa sam pomislila: “Gospa je brzo odgovorila na moj zahtjev!”. Pitala sam tog svećenika mogu li mu pričati o sebi i počela sam mu pričati o svojim nedoumicama, o svom životu, o mužu, djeci i putu u Međugorje. Ispričala sam mu svoju duboku želju za primanjem Euharistije i strah da ne počinim grijeh jer sam bila udana za razvedenog čovjeka. Objasnila sam mu da volim svog muža. Primijetila sam da me dok sam pričala sluša s nevjerojatnom pažnjom, niti me prekidajući.
Kad sam završila, pogledao me ravno u oči pogledom koji nikad neću zaboraviti, dubokim pogledom, punim suosjećanja i ljubavi, ljubavi nekoga tko je tu samo da ti pomogne. Zatim mi je govorio o važnosti sakramenta pomirenja, koji je prekrasan dar za nas, i rekao mi je kako je Isus raširio svoje ruke da zagrli sve naše grijehe i izliječi naša srca. Taj svećenik ju je umirio, natjerao je da i ona nađe svoje mjesto tamo.
Ali tko je bio taj svećenik? Je li moguće da ga nitko iz njezine grupe nije poznavao? “U jednom trenutku sam ga zamolila da me ispovjedi, ali mi je rekao da ne može, da ću pronaći svećenika u ispovjedaonicama u crkvi sv. Jakova […]. Na moje iznenađenje, našla sam svećenika koji je bio iz Argentine (barem tako mislim). Primila sam sakrament pomirenja. Bilo mi je kao melem u srcu! Zaista sam mogao osjetiti čudo iscjeljenja svih svojih rana. Osjećala sam da pripadam Bogu i Isusu i počela sam plakati i plakati. Kad sam prestala plakati, već je bilo vrijeme pričesti i prvi put nakon više od 20 godina primila sam euharistiju, blagoslovljenu hranu!
Te smo večeri sestra i ja zajedno šetale i prepričavala sam joj sve divno iskustvo koje sam doživjela kad sam na ispisu vidjela fotografiju svećenika s kojim sam razgovarala na brdu. Pokazao sam joj ga, rekavši joj da je to svećenik kojeg sam upoznala. Sjećam se da joj se čudan izraz pojavio na licu, a onda je, bez riječi, otišla s izgovorom da ide pogledati nešto u dućanu. Ali vidjela sam da su joj se oči napunile suzama. Danas shvaćam da mi nije htjela reći tko je taj svećenik. Nešto kasnije sestra mi je rekla da je to sveti svećenik fra Slavko Barbarić koji je umro nekoliko mjeseci ranije. Želim joj zahvaliti što u tom trenutku ništa nije rekla, nego je čekala jer ne bih razumjela, bila bih šokirana. Sada mogu ići svijetom pričajući o ovom nevjerojatnom čudu ljubavi koje sam primila od mog Gospodina Isusa i ovom nevjerojatnom daru koju mi je Majka dala za svoju obljetnicu!”.
Fra Slavko je velikan duhovnosti i autentični svjedok Međugorja, preminuo 24 studenog 2000., dakle 7 mjeseci prije susreta žene s njim na Brdu ukazanja, koji se dogodio u lipnju 2001. Gospa je o njemu govorila dan nakon njegove smrti, u poruci od 25. studenoga 2000. vidjelici Mariji: “Radujem se s tobom i želim ti reći da je tvoj brat Slavko rođen u nebu i da te zagovara”.
