MEĐUGORJEVJERA I DUHOVNOST

Svjedočanstvo prvih dana ukazanja u Bijakovićima- Gospa je rekla, “uvijek je bilo nevjernih Juda”

Svjedočanstvo prvih dana ukazanja Bijakovićima dr. Darinka Šumanović-Glamuzina. Rođena sam u Osijeku, a živjela sam u Đakovu gdje sam završila osnovnu školu i gimnaziju. Studirala sam medicinu u Zagrebu gdje sam upoznala svog supruga podrijetlom iz Brotnja, iz Hercegovine, kamo sam nakon udaje došla živjeti i raditi. Radila sam kao liječnica opće prakse svega nekoliko mjeseci kad se zbio događaj koji je u potpunosti promijenio moj duhovni svjetonazor. Bila sam „nova“ u kraju i nisam dobro poznavala niti ljude niti običaje. Uz svu surovost koju sam naslućivala u mentalitetu, osjećala sam da je prividna vanjska grubost produkt stoljetne patnje i da su ljudi emotivno topli i suosjećajni.

Jednog lipanjskog dana 1981. vozač hitne pomoći rodom iz Međugorja uzbuđeno nam je ispričao da su „neka djeca“ vidjela Gospu i da se oko njih počeo skupljati narod. Ignorirala sam tu priču jer sam i prije znala čuti da neke djevojke po selima znaju imati vizije Gospe i da je obično riječ o vrsti psihičkih problema koje pokušavaju riješiti izmišljenim pričama. Iako sam kao djevojčica u Đakovu prošla urednu vjeronaučnu izobrazbu, godine studija medicine učinile su me skeptičnom i kritičnom prema svemu što se ne može izmjeriti, izvagati, opipati i znanstveno provjeriti.
Kao vrlo ambiciozna liječnica odgojena u duhu egzaktnosti i materijalizma, smatrala sam da svaka neutemeljena priča mora biti raskrinkana, a problem rasvijetljen i raspravljen. Ovu priču smatrala sam smiješnom i neozbiljnom.
Ostala sam prilično zbunjena onim što sam čula Kao u kazalištu, čekala sam ishod „događanja u selu“ koja su uzburkala narod i sve duhove u ovom kraju ali i u državi.
Bilo je gotovo nevjerojatno da mala skupina djece s nekom „fantastičnom pričom“ uzbudi toliko ljudi i čudila sam se, nakon nekoliko dana, kako se „stvar“ nije smirila nego se još „pogoršavala“. U sebi sam razmišljala: riječ je o primitivizmu običnog puka, a vlast koja je kao nešto pokušavala kontrolirati, činila se nesposobnom i nedoraslom problemu. U takvom razmišljanju zatiče me dolazak „vidjelaca“ u Dom zdravlja, nakon što ih je naš vozač vraćao s pregleda kod psihijatra u Mostaru. Direktor Doma zdravlja nas nekoliko liječnika poziva da „malo porazgovaramo s djecom“ i da dobijemo dojam o djeci. U razgovor ulazim jako zainteresirana, poput detektiva, sa željom da
pronađem „slabe točke“ takve „fantastične priče“ i da se farsa što prije prekine na medicinski stručan i znanstven način. Postavljamo djeci pitanja o tome kako, gdje i što su vidjela. Djeca odgovaraju. Uvjerena su u ono što govore, priča je cjelovita, vidi se da su imala isti doživljaj i na neki način (za mene tada veoma neobičan, jer to, naravno, nisam očekivala) ona su ustrajna u objavi svoga doživljaja, hrabra i nezbunjiva (mi smo ih, naravno, pokušavali zbuniti). Bila sam iznenađena odgovorima jer su mi se činili neuobičajeno zreli i cjeloviti s obzirom na razinu obrazovanja koju su
djeca imala.

Ostala sam prilično zbunjena onim što sam čula. Možda je tada u znanstvenom smislu napravljen metodološki propust
(trebalo je djecu ispitivati odvojeno i poslije uspoređivati priču i emocije), ali u to doba, u takvim okolnostima, nije se moglo drugačije i sve ostalo bi bilo smiješno i pretjerano. Znala sam tada za još jedan psihijatrijski fenomen: hipnozom se mogu postići takva stanja da izmanipulirana osoba ima stvarne somatske simptome sugerirane od
strane manipulatora. Imala sam dvojbu: ili je riječ o vrsti hipnoze kojom netko manipulira djecom ili je to stvarno neki fizički izvanzemaljski fenomen (puno pročitanih SF romana u mojoj glavi!). U takvom intimnom razmišljanju zatekao me je direktor i pozvao da s njim budem nazočna prilikom ukazanja u Bijakovićima, da kao liječnička ekipa „odradimo“ terenski uviđaj. On je, kao važan čovjek u općini, vjerojatno imao zadatak na neki način imati barem formalan medicinski nadzor nad događajem koji

Ostala sam prilično zbunjena onim što sam čula. Možda je tada u znanstvenom smislu napravljen metodološki propust
(trebalo je djecu ispitivati odvojeno i poslije uspoređivati priču i emocije), ali u to doba, u takvim okolnostima, nije se moglo drugačije i sve ostalo bi bilo smiješno i pretjerano. Znala sam tada za još jedan psihijatrijski fenomen: hipnozom se mogu postići takva stanja da izmanipulirana osoba ima stvarne somatske simptome sugerirane od
strane manipulatora. Imala sam dvojbu: ili je riječ o vrsti hipnoze kojom netko manipulira djecom ili je to stvarno neki fizički izvanzemaljski fenomen (puno pročitanih SF romana u mojoj glavi!). U takvom intimnom razmišljanju zatekao me je direktor i pozvao da s njim budem nazočna prilikom ukazanja u Bijakovićima, da kao liječnička ekipa „odradimo“ terenski uviđaj. On je, kao važan čovjek u općini, vjerojatno imao zadatak na neki način imati barem formalan medicinski nadzor nad događajem koji je polako izmicao nadzoru cijele zajednice.
Nisam dobila nikakve obvezujuće zadatke, više sam trebala biti samo formalno nazočna (tako sam to tada shvatila) kao liječnica. Došli smo prvo u kuću vidjelice Vicke u Bijakovićima. I ulica i kuća bile su pune ljudi. Direktor je znao obitelj, a i oni njega. Predstavio nas je i rekao da moramo biti tu dok se to „događa“.
Obitelj nije imala ništa protiv. Svi su molili s krunicom u ruci. Meni su također dali krunicu. U jednom trenutku Vicka i svi za njom su se ustali i pohitali uz brdo. Direktor i ja također za njima, gotovo smo trčali.
Imala sam dojam da je na brdu već nekoliko tisuća ljudi, što me šokiralo. Bilo je izuzetno vruće lipanjsko kasno popodne s još visokim suncem. Došli smo na mali proplanak i tu sam odjednom vidjela svu djecu vidioce kako
su se poredali i stali moliti krunicu. Držeći svoju krunicu samo formalno (da im budem blizu) gledala sam kako se ponašaju, očekujući da ću na taj način brzo vidjeti o „kakvoj vrsti stanja svijesti“ je riječ i razotkriti moguću manipulaciju ili neku parapsihološku pojavu uvjetovanu kozmičkim, do tada neidentificiranim pojavama.

Htjela sam sama sve provjeriti Ipak, ono što se tada počelo događati nadmašuje sve moje pretpostavke i potpuno me zbunjuje. Nakon što su izmolila krunicu, u jednom trenutku sva djeca kleknuše i povikaše EVO JE. To je bilo tako jednoglasno da sam se štrecnula. Djeca su počela slušati „viziju“. Vidjela sam da svikomuniciraju s tom VIZIJOM. Njihove oči su blistale. Postavljali su i oni pitanja i klimali glavom (dobivali su odgovore!). Mene je iznenada zahvatilo uzbuđenje istraživača. Htjela sam do kraja „istražiti“ prirodu POJAVE. Do tog trenutka moj stav prema
Bogu se, najblaže, može nazvati agnosticizmom, a da je to Gospa uopće nisam vjerovala, štoviše, željela sam da se stvar što prije okonča, a moj će „nalaz“ biti pri tome presudan. Da bih svoje sumnje u manipulaciju ili u „nešto drugo“ potvrdila, morala sam se izložiti nekoj vrsti vlastitog iskustva. Htjela sam sama sve provjeriti. Pitala sam djecu mogu li i ja postaviti pitanja toj POJAVI. Na moje zaprepaštenje,
djeca su se prvo obratila toj POJAVI i pitala je za dozvolu. Tada sam postavila nekoliko pitanja, među kojima: TKO je ona i zašto se baš pojavila u Bijakovićima (tada mi se to selo činilo kao sami kraj svijeta!). Pojava je rekla da je KRALJICA MIRA. To znam po svom vlastitom zaprepaštenju nakon tog odgovora (kakvog mira, pa mir je na svijetu i čemu takav naglasak na miru?). Za Bijakoviće je odgovor bio da je tu zato što ovdje narod ima snažnu vjeru. Nakon nekoliko pitanja, htjela sam do kraja iskusiti prisutnost vizije pa sam pitala mogu li je i opipati. Zapravo, još uvijek nisam vjerovala u pojavu Gospe i željela sam iznaći način da vidioce nekako stručno raskrinkam. Vidioci pitaju GOSPU mogu li joj prići, a ona potvrđuje. Oni mi pokazuju gdje ću doći i gdje je GOSPA. Ja prilazim (sada sam već
uplašena, ali povratka više nema, želja da se pojava ispita (EGO!) je jača od slabašne vjere u mogućnost takve vrste istine. Pokušavam rukom osjetiti nešto od POJAVE, ali ništa …

Preplavio me osjećaj: Djeca vide, vide isto, to je zaista Gospa! Djeca u istom trenutku poviču, OTIŠLA JE, i ja sada sa stidom pomišljam da je otišla zbog mene, što se i pokazalo. Dolazim do Vicke, ona je pomalo uplašena (zbog mene), kaže Gospa je rekla, „uvijek je bilo nevjernih Juda“. Ja sam također zaprepaštena takvom izjavom. Ne mogu vjerovati da se odnosi na mene (tek sam poslije shvatila njenu dubinu i istinitost). U prvom trenutku sam povrijeđena. Povlačim se u stranu i gledam daljnje događanje i ponašanje vidjelaca i puka oko njih. Narod traži pomoć za ovog ili onog, sve mi je to previše dramatično. Što sam više pored vidjelaca, oni mi se sve više čine uronjenima u događaj, svatko na svoj osebujan način.

Prepuni su unutrašnje radosti i ushićenja kojemu nije dorasla ni jedna manipulacija izvana. Odjednom me preplavljuje siguran, čist i jasan osjećaj: DJECA VIDE, VIDE ISTO, TO JE ZAISTA GOSPA! Ja sam zaista bila nevjerni (nisam im vjerovala!), Juda (htjela sam ih raskrinkati, izdati na neki način, kako je to točno!). Umjesto da ja njih raskrinkam, raskrinkana sam JA. JA sam svoj vlastiti Juda!!! Pa iako je ta GOSPINA izjava za mene kao javnu osobu gotovo poražavajuća, u isto vrijeme me preplavila najveća moguća, neobjašnjivo duboka sreća, neopisiva ljudskim rječnikom, a odnosi se na duboku spoznaju: BOG JE OVDJE, ONA JE ZAISTA OVDJE I DJECA je zaista vide. To što
nisam bila spremna za takvu pojavu moj je osobni problem, ali i izazov za novi život u posve drugačijem duhu.

www.medjugorje-news.com

Izvor
glasnik mira

Vezani članci

Back to top button