BUDIMO GOSPINI SVJEDOCI Svjedočanstvo Ivana Ivankovića o prvim danima Gospinih ukazanja
Svjedočanstvo Ivana Ivankovića RAZMIŠLJAJUĆI O PROTEKLIH 40 GODINA GOSPINIH UKAZANJA, a osobito uoči ove svečane godišnjice, nekako mi jasnije naviru slike onih prvih dana. Prvo što mi pada na pamet je: Bože, pa zar je već toliko vremena proteklo? Jer sve je u mom pamćenju još tako svježe da mi se čini kao da je bilo još jučer govori Ivan Ivanković svjedok prvih dana Gospinih ukazanja
Teško mi je riječima oblikovati onaj duhovni ambijent i atmosferu koja je tih dana vladala. Miješali su se tada i strah i nevjerica, pomalo i panika što će nakon svega donijeti vrijeme koje dolazi. Ali sve te strahove nadilazio je osjećaj silne radosti koju smo svi nosili u srcima i koja nam je budila vjeru, davala snagu i sigurnost da će sve ipak izaći na dobro. Osobito smo tada osjećali veliki ponos da je od cijeloga svijeta Gospa izabrala baš nas. Naše Podbrdo, naše Bijakoviće, naše Međugorje.
Dan 24. lipnja 1981. g., Ivandan je, moj imendan. Ništa nije dalo naslutiti da će se dogoditi nešto što će uskoro promijeniti sudbine milijuna i milijuna ljudi diljem svijeta. Taj se dan svetkovalo i vrijeme se provodilo u obiteljskom okruženju. Negdje u poslijepodnevnim satima tu kolotečinu najedanput razbija vriska. Uplašene i zadihane pred moju
kuću dotrčaše Ivanka i Mirjana i povikaše: „Ivane, vidjeli smo Gospu“. S nevjericom smo slušali što djeca pričaju. Pokušavam ih umiriti, ali ne ide. Sve njih sam dobro poznavao i mislio sam djeca su, mašta u tim godinama nema granicu pa im se u zaigranosti tko zna što pričinilo.
Međutim oni su uporno tvrdili da su vidjeli baš Gospu. Nekako se ipak sve smirilo. Djeca su se razišla svojim kućama, a mi smo ostali zbunjeni. Te noći nitko od nas nije spavao. Umjesto sna, na oči su dolazile slike preplašene djece, a u ušima su odzvanjale riječi: Vidjeli smo Gospu! Idućeg dana iako smo još bili pod dojmom jučerašnjeg događaja, nastojali smo se pribrati i nastaviti dalje. Sve je bilo mirno do poslijepodneva kada je negdje u isto vrijeme kao i prethodnog dana u kuću utrčala Vicka i povikala mojoj majci: „Josipa, daj krunicu, eno opet su vidjeli Gospu!“
Odmah sam izašao iz kuće i potrčao u pravcu u kojem su otišla djeca. Kada sam stigao do djece, oni su već klečali i kao u nekoj ekstazi uzdignutih glava komunicirali s nekim koga ja nisam vidio. Promatrao sam ih i sam pomalo prestrašen jer sam osjetio da svjedočim nečemu nadnaravnom. Sjećam se da sam dok je ukazanje trajalo, promrmljao nešto ružno pitajući se zašto i ja ne vidim što i oni. U tom trenutku djeca zajedno rekoše u glas „ode“.
Oni polako ustaju i plaču od uzbuđenja. Ja ih priupitah: „Zašto plačete?“ Marija vidjelica mi prva odgovara: „Moj Ivane što ti reče – Gospa je nesretna i zaplakala je. Kako ti ono reče, Gospine suze su krenule niz njeno lice i stadoše nasred njezinih obraza.“ Ne bijaše mi baš svejedno i iskreno rečeno prestrašio sam se. Samo sam se prekrstio i ušutio.
Pomislio sam da je ukazanje za danas gotovo, no djeca ponovno kleknuše i nešto opet pričaju, a ja ih ništa ne razumijem. Dok ovo ukazanje traje, pristižu Mate Šego zvani Danan, zatim Jure Ivanković i Mario Ivanković, brat vidjelice Ivanke. I oni s nevjericom promatrali što se to događa. Primijetivši da sam se htio približiti mjestu gdje sam otprilike pretpostavljao da stoji Gospa, Marija, a i ostali vidioci me pozvaše da priđem. „Priđi bliže i podigni ruku u ovu poziciju“ – reče mi Marija. Tako sam i učinio. U tom trenutku osjetio sam kako mi se ledena hladnoća probija do pola ruke. Istog sam trenutka u srcu povjerovao.
Da, ovdje je i sada naša Gospa. I nikada više nisam posumnjao. Treći dan Gospa dolazi na drugo mjesto. Tu nas je bilo već nekoliko stotina nazočnih. Dok su djeca razgovarala s Gospom, ja sam koraknuo u želji da se opet približim. Vidioci uglas rekoše: „Ivane, stao si joj na haljinu!“ Svi prisutni me pogledaše prijekorno i ja onako prestrašen
ostadoh kao ukopan, sve dok nije završilo ukazanje To su bila i zadnja ukazanja, a da djeca nisu trpjela veliku gužvu.
Već idućih dana počelo se na brdu okupljati mnoštvo svijeta ne samo iz župe već i iz cijelog Brotnja.
Uskoro se pojavljuju znakovi. Ponajprije „igra sunca“, što su mnogi vidjeli, zatim svjetlost od Brda ukazanja pa do crkve koja bi se javljala za vrijeme sv. mise. Jedne noći, krajem sedmog mjeseca, djeca su poručila samo nama mještanima Podbrda da će ukazanje biti u 23 sata i tko želi može doći. Vrijeme je to kada su vlasti svima branile pristup i na Brdo ukazanja i na Križevac i u crkvu.
Kako bi spriječili bilo koga u namjeri da dođe do tih mjesta, po cijeloj župi su razmjestili punktove na kojima je dežurala policija zajedno s mještanima. Iako smo znali za punktove na Brdu ukazanja, čvrsto smo riješili poći na ukazanje. Međutim, na iznenađenje sviju, a bilo nas je pedesetak, dok smo se peli na brdo nikoga od stražara niti smo čuli niti vidjeli. Sjećam se da je ta noć bila neobično tamna.
I dok smo na mjestu ukazanja molili, točno u 23 sata, s neba se munjevitom brzinom počinje spuštati svjetlost u obliku kugle. Ja tada nestajem, ništa ne vidim, ništa ne čujem, jednostavno ni sam ne znam što se u tom trenutku sa mnom desilo. Za neko izvjesno vrijeme budim se iz tog neobičnog stanja i čujem kako svi plaču od uzbuđenja. Vidioci ustaju i tješe nas. Marija vidjelica govori: „Ne bojte se, Gospa je s nama svima. Mi ju vidimo, a svima vama je došla u svjetlosti.“
Zatim doda: „Gospa kaže – Vi ste prvi vidjeli znak, vi ste ti prvi koji ćete svjedočiti svijetu istinu da sam ja došla ovdje.“ Tu noć smo se dugo zadržali na Podbrdu i prepričavali te lijepe trenutke. Još je jedan važan događaj koji se nekako snažno zapečatio u moja sjećanja.
Dana 11. kolovoza 1981. godine tadašnje općinske vlasti sazivaju zbor žitelja naše župe. Tu su bili nazočni svi ljudi iz vrha naše općine. Dva sata su oni pričali i smjenjivali se u kojekakvim pričama i lažima, a usput i prijetnjama. Ljudi su bili pomalo zbunjeni i prestrašeni. Slušajući dakle njihove prljave zamisli i govorancije, odlučih se da ja izložim svoje viđenje o tome što se događa, da kažem pravu istinu. Svi prisutni, oko 200 ljudi koliko je bilo na tom sastanku su utihnuli. Neki su me potezali za ruku u namjeri da me ušutkaju. Nisam mogao izdržati da ne kažem ono što sam mislio da trebam reći. Nešto je u meni bilo jače i morao sam.
Najprije sam im rekao da su u zabludi. Rekao sam im da je Gospa došla ovdje u našu župu i da je s nama, potkrjepljujući to osobnim iskustvom i činjenicama o mnogim znakovima koje nisam vidio samo ja već i mnogi ljudi ove župe. Govoreći svoje svjedočenje nudio sam i svjedoke za svaki znak. Nastala je velika pomutnja, svi su čekali da se sastanak što prije prekine – i komunisti i svi prisutni.
Za to nisam mario. Sutra sam otišao na posao u Čitluk. Oko 9.30h ujutro dolazi jedan policajac u poduzeće i privodi me u policijsku stanicu. Tu čekam skoro 3 sata. Vidim svi su nervozni, zbunjeni, a pomalo i ja u iščekivanju što će se dalje događati. I u 13.30 poslijepodne me ponovno ispituju. Potvrđujem sve što sam i proteklog dana rekao. Tu mi je izrečena kazna u trajanju od dva mjeseca zatvora.
U presudi je stajalo da sam dizao na pobunu te kršio javni red i mir. Odveli su me u zatvor u Mostar. Odmah sam prepoznao čovjeka koji je često navraćao u Međugorje prilikom igranja utakmica u Međugorju. On me dobronamjerno posavjetovao kako se ponašati i odnositi prema ostalim zatvorenicima. Fra Jozu Zovka sam vidio tri puta, međutim, nismo smjeli komunicirati. Tu u zatvoru sam upoznao i pokojnog fra Ferdu Vlašića koji mi je neko vrijeme bio i cimer. Budući da sam preko dana radio u gradu građevinske poslove, viđao bih ga samo navečer. Kako smo dijelili istu sobu, do kasno u noć bismo razgovarali o događanjima u Međugorju.
Ja sam mu prenio poruku od jednog prijatelja koji me mogao posjećivao na radilištu da su mu nešto podvalili u njegovu uredu u Duvnu, navodno neki papir s inkriminirajućim sadržajem. Samo je duboko uzdahnuo rekavši „Isuse moj“. Za koji sat su došli po njega i odveli ga. Više ga u zatvoru nisam vidio.
