SVJEDOČANSTVO : Doživjela sam čudesno oslobođenje po krunici Božanskog milosrđa
SVJEDOČANSTVO : Doživjela sam čudesno oslobođenje po krunici Božanskog milosrđa Donosimo svjedočanstvo jedne djevojke koja je s dna povučena u svijetlo po jednom zazivu krunice Božanskog milosrđa
Imam 28 godina i želim vam posvjedočiti da sam na ovom svijetu već živjela dva života. Jedan prije susreta s Bogom, i drugi nakon susreta, koji sada živim.
Nakon sakramenta krizme za koji se uopće nisam ispovijedila, udaljila sam se od Crkve.
Na mise nisam išla, a ispovijed je za mene bio daleki pojam. I kad sam išla na ispovijed prije, lagala bih i namjerno prešućivala grijehe.
Ne da ja nisam vjerovala u Boga, nego nisam imala pojma o ničemu. Nisam o tome, o Bogu, uopće razmišljala. Crkva i sakramenti bili su za mene nešto što eto, moraš obavit po tradiciji.
Izlasci, blud, droge – to je ono što je mene zanimalo! Razno eksperimentiranje sa bludnošću, perverzijama, mijenjanje muškaraca, s drogama svih vrsta, alkoholom, svakodnevno uništavanje tijela i duha činili su svoje u mom srcu.
Postajala sam sve više mrtva, a nisam to primjećivala. Sjećam se da uopće nisam mogla biti sama sa sobom.
Stalno sam trčala za prijateljima, partijala, hodala po festivalima i nisam si dozvolila niti jedan trenutak mira. Zbog toga nisam shvatila koliko sam duboko pala. Moj osmijeh je bio privid, laž jer iznutra bila sam posve trula i jadna. Pravila sam se snažna frajerica ali ubiti bila sam jadna da jadnija ne mogu biti.
Nakon što su mi na fakultetu završila sva predavanja i više nisam imala nikakvog razloga za dići se ujutro i otići iz stana, počela sam pušiti travu u velikim količinama. Umjesto cigareta, bilo je to desetak ako ne i više smotuljaka na dan.
U početku sam svašta nešto kao otkrivala, a nakon nekog vremena bila sam lijena podići se iz kreveta, otići na internet, pročitati knjigu, skuhati ručak, otuširati se, bila sam lijena za najosnovnije stvari. Sve je bilo teško i preteško.
Život je postao pretežak iako ništa radila nisam. Više me ni prijatelji nisu zanimali, ni ljudi, ni moj dečko, a sama sa sobom sam doslovno trunila.
Nakon dva mjeseca teške depresije, ležanja u krevetu samo gledajući kako ću popušiti još i još trave (da zaboravim na bol) od koje mi je svakim danom bilo sve gore, razvila sam strah od vanjskog svijeta. Panika.
Bojala sam se izaći iz kuće, bojala sam se pustiti svijetlo u stan da se ne bi vidjelo koliko sam zapustila sebe i okolinu.
Tog dana probudila sam se sa strašnim nemirom. Znala sam da iz ovog stanja moram izaći inače se mogu odmah ubiti. Nisam znala kako. Počela sam se tresti, shvatila sam što mi se dogodilo, trebala sam pomoć. Ali bilo me je previše sram pomoć tražiti.
Sjetila sam se da mi je mama cijeli život pričala kako sveta krunica oslobađa. Ali, ja nisam znala moliti krunici i bila mi je dugačka pa sam na internetu potražila pojam: kratka krunica.
Dobila sam link o krunici Božjeg milosrđa o kojoj ništa nisam znala.
U tom neopisivom mraku i jadu kleknula sam i počela moliti: Isuse smiluj se nama i cijelom svijetu.
Samo sam to ponavljala.
I tada se dogodilo nešto za mene, posve nadnaravno. Osjetila sam u srcu da je nešto puklo, suze su počele teći iz mene kao u potocima. Dobila sam slike (ne vizija nego, poput nutarnje slike) svih svojih grijeha i opačina. Bilo je to strašno. Plakala, sam i plakala, bila sam šokirana grijesima koje sam činila.
Bila sam šokirana time kako ja nisam do tada znala da je to toliko strašan grijeh, toliko velika rana Isusu. Bila sam šokirana spoznajom tko sam i što sam činila.
Bilo je to poput otkrivenja u mom srcu. Jako je boljelo, jako, neopisiva je to bol – spoznati tko si i koliko si pao.
Toliko da sam u jednom trenutku mislila da neću preživjeti.
Ali jesam. Jer istovremeno kako sam dobila viđenje i otkrivenje vlastite opačine tako sam dobila i izvanrednu milost, spoznaju o Božjem milosrđu koji me pere svojom krvlju, koji mi to oprašta. Nisam mogla vjerovati da će mi to oprostiti. Kako? Kako je moguće to oprostiti? Mislila sam i jecala.
Ali, jest, i to je bilo toliko utješno.
Nakon tri dana plakanja nad grijehom i kajanjem počele su teći i suze radosnice. Počela sam slaviti Boga, plesati. Sredila sam se i trčala iz stana do katoličke knjižare kako bih kupila krunicu i neku literaturu. Sjećam se da je to bio moj prvi izlazak iz stana nakon nekoliko mjeseci. Nisam se ničega više bojala, letjela sam, blagoslivljala sve oko sebe, smijala se iskreno, hvalila Isusa – bila sam potpuno oslobođena.
Darovan mi je novi život.
Naravno, nakon toga otišla sam na sakrament ispovijedi, krenula svakodnevno na svetu misu, krenula svjedočiti ali – nikad neću zaboraviti taj milosni i nadnaravni zahvat koji sam dobila po krunici Božjeg milosrđa. Kao da su mi ogromne ljuske pale s očiju, samo odjednom, u tom milosnom trenutku.
Taj jedan zaziv iskrenog vapaja mog srca promijenio je moj život i zato vam želim reći – nema te opačine, nema tog grijeha kojeg Isus neće oprostiti, samo ga zazovite, samo ga zatražite i dat će vam se u Punini ljubavi što ne možete dobiti od ni jednog čovjeka na ovome svijetu.
Sva slava i hvala Isusu Kristu, i hvala Mu za svetu Faustinu i krunici koja uistinu oslobađa!
