SVJEDOČANSTVO Došla sam u Međugorje ispuniti želju svog umirućeg muža
Carmel je došla u Međugorje kako bi suprugu ispunila umiruću želju. Nije je zanimao Međugorje jer je, kako je rekla, Lurdska osoba. Tijekom svog prvog posjeta nije vidjela ništa izvanredno, ali je rekla da je sigurna u Gospinu prisutnost. Carmel je počela dovoditi hodočasnike iz cijele Irske u Međugorje.
Kad smo snimali njezino svjedočenje za serijal Fruits of Medjugorje, bila je na 111. hodočašću. Njezino svjedočanstvo, kao i druga svjedočanstva možete pogledati na YouTube kanalu Fruits of Medjugorje , piše Radio Mir Međugorje.
Preminuo je 17 dana nakon dijagnoze. 12. svibnja, 10 dana prije planiranog putovanja u Međugorje.
Bila sam u braku 37 godina. Vjenčali smo se 1962., živjeli smo nakon vjenčanja 6 godina u Irskoj, dobili dvoje djece i potom emigrirali u Australiju. U Australiji smo boravili od 1969. do 1982. i onda je on odlučio da se želi vratiti u Irsku. Vratili smo se kući 1982., još uvijek nismo znali za Međugorje.
U kasnim devedestima netko mi je dao primjerak knjige ‘Svjetlo između dva brežuljka’ autorice Heather Parsons koju ja nisam ni pročitala. Bila sam više lurdski tip i s prijateljima iz župe išla sam u Lourdes svake dvije godine. Nisam se uopće zanimala za Međugorje. I ta knjiga mi je ležala po kući i moj muž, koji nikada nije bio u Lourdesu niti se zanimao za ikakva vjerska putovanja, pročitao je knjigu o Međugorju.
Jednoga dana u siječnju 1997. rekao mi je: Znaš, to mjesto u toj knjizi… Nije ga znao izgovoriti, a ja dodam: Međugorje. I on kaže: Da, volio bih poći tamo. Od zadovoljstva što je poželio ići na neko duhovno mjesto, rekla sam: U redu, ići ćemo u Međugorje.
Otkrila sam agenciju Marian Pilgrimages, uputila se tamo i rezervirala put za dvoje 22. svibnja 1997. Početkom siječnja počeo se žaliti na bol u prsima koja nije prolazila, doktor ga je 6 tjedana liječio od jake upale pluća, on se nije osjećao nimalo bolje. 15. travnja morala sam ponovno zvati doktora koji nas je odmah taksijem uputio u Beaumont bolnicu na snimanje pluća.
Nakon snimanja izašli su i rekli da bi ga željeli zadržati zbog nečega na plućima što ih je brinulo. Tijekom sljedećih 10 dana napravili su sve snimke, biopsije i 25. travnja rekli su nam da ima prošireni tumor koji je zahvatio oba plućna krila i prsnu kost. Ja sam rekla da idemo na put u Međugorje 22.5., a liječnik je rekao: Ne, Bill neće moći na tako dalek put.
Sljedećeg dana otišla sam u agenciju i i sve im rekla nadajući se tada da će Billa liječiti, operacijom ili drugačije. Produžili su mi tada rezervaciju aranžmana na dvije godine, vratila sam se u bolnicu i rekla Billu: Ti ljudi su bili jako ljubazni, dali su nam produžetak na dvije godine, a on mi je rekao: Ako ja ne mognem ići u Međugorje, ti ipak odi!
Rekla sam: Bill, ne zanima me Međugorje, Lourdes je moje mjesto. Ako ti ne ideš u Međugorje, ne idem ni ja.
To ga je uznemirilo, pa mi je rekao: Obećaj mi, ako ja ne budem mogao, ti ćeš ići i povesti prijateljicu Agnes na moju kartu, ali obećaj mi da ćeš ići.
Odgovorila sam: Može, obećavam, ali kada se ti zaliječiš, ići ćemo skupa, ali obećavam da ću ja ići ako ti ne mogneš.
Umro je 17 dana nakon dijagnoze, 12. svibnja, 10 dana prije planiranog puta u Međugorje. I ja više nisam o tome razmišljala. Pet tjedana kasnije prolazila sam pored ureda agencije Marian Pilgrimage i sjetila se tog obećanja koje sam dala suprugu, te rekla: Moram izvršiti to obećanje prije nego nastavim sa svojim životom.
Bila sam vrlo angažirana u zajednici, molitvenim grupama, drugim aktivnostima uz klubove i ostalo. I znala sam da ću već nečim ispuniti taj prostor. Morala sam izvršiti to obećanje, pa sam otišla pitati Toma Fielda iz agencije Marian Pilgrimages mogu li na Billovu kartu povesti nekog drugog.
On je potvrdio, pa sam ga pitala kada će imati dva mjesta za Međugorje. Odgovorio je: Sljedeći tjedan. Tako da sam rezervirala putovanje za sebe i Agnes od 17. Do 24. lipnja 1997. ni ne shvaćajući da datum obuhvaća i vrijeme obljetnice.
Ništa nismo znale o Međugorju, ama baš ništa u to vrijeme, bila je to jednokratna posjeta za ispunjenje obećanja mome mužu. I vrlo je neobično kako Gospa djeluje jer smo došli u subotu i vraćali se u subotu, i sve do četvrtka za mene je to još uvijek bila jednokratna posjeta.
Bili smo pozvani nazočiti ukazanju s Ivanom na Brdu ukazanja u četvrtak navečer u 10 sati. Zbog svojih srčanih problema, a bila sam odlučna uspeti se, krenule smo vrlo rano i uspele se. Stajale smo vrlo blizu Ivana pri tom ukazanju.
U 10 sati kada je počelo ukazanje i kada je potpuna tišina prekrila cijelo mjesto, bilo je zaista nevjerojatno! A ono što se meni tada dogodilo nije bilo fizičke naravi, plakala sam jer je prošlo samo 5 tjedana otkad sam izgubila muža i osjećala sam da bi mu se svidjelo da smo te večeri bili gore.
Bilo je to zapravo nutarnje iskustvo koje sam iskusila jer, čim je ukazanje počelo, ja sam znala da je Gospa tamo, nisam imala ni najmanje sumnje o Gospinu prisustvu i pomislila sam: O Bože, moram nešto učiniti da ljudi saznaju za ovo mjesto i sjećam se da sam Gospi rekla: Ne mogu te vidjeti niti čuti, ali znam da si tu i obećavam ti da ću druge dovoditi ovamo.
I još sam dodala: Ja nisam prodavački tip, ti ih pošalji, a ja ću ih dovesti.
Spustivši se s Brda rekla sam Agnes: Sljedeće godine dovodim ovamo grupu, a ona me upitala: A što s jednokratnom posjetom?
Odgovorila sam: Ne znam.
No ona će opet: Što će biti s Lourdesom?
Odgovorila sam: Ne znam, ne znam kada ću opet u Lourdes, samo znam da treba ovamo dovoditi ljude.
Prvu grupu dovela sam 1998. u svibnju, još dvije grupe u listopadu 1998. i od tada dovodim grupe! Ovo je moja 111. grupa u 21 godinu, ali stvarno čudesno je kako sam u to vrijeme imala srčanih problema, još uvijek ih imam. Pojavili su se 1981. kada sam imala samo 44 godine, a 1985. ugradili su mi premosnicu. 1994. sam se ponovno razboljela, a kirurg koji je ugradio premosnicu dr. Neligan, poznati kardiološki kirurg u Irskoj, rekao mi je da mi više ne može pomoći.
Kazao je: Carmel, ti imaš dvije manje arterije koje još rade i trebat će transplantirati srce.
Pitala sam ga kada, na što je rekao: Kada počneš slabjeti.
Nisam nikada transplantirala srce, sada mi radi još jedna manja arterija, u bolnici ne razumiju kako funkcioniram jer su rekli kako vrlo malo krvi dolazi u moje srce i ne razumiju kako funkcioniram.
Pitala sam ih: Hej, znate li onog tipa gore?
A oni te gledaju kao da imaš dvije glave.
– Misliš, Boga?
– Pa da.
Rekla sam im da Bog za mene ima planove i posla i dok god On ima posla za mene, ta će manja arterija raditi.
Kada sam doma, stvarno me bole prsa, imam teže faze, ponekad padam u nesvijest. Dogodilo mi se to i ovdje u Međugorju, vodiči su bili fantastični. Neobično je što kada dođem u Međugorje, kao da dobijem beskonačnu energiju za povjereni mi posao kada sam tu u Međugorju. Ni moj vlastiti doktor me ne želi odgovoriti od dolazaka.
Kaže: Ne, neću te odgovoriti od putovanja u Međugorje jer uopće ne razumijem kako ti radiš to što radiš. Jer, tvoji nalazi mi govore da ne bi mogla to raditi.
To je Gospa! Međugorje je postalo moj život otkad je moj suprug umro. Nekoliko godina nakon suprugove smrti, rekla sam jednom prijatelju svećeniku: Žao mi je što Bill nikada nije bio u Međugorju jer je želio doći ovamo, a svećenik je odgovorio: Nije Bill taj kojega je Ona izabrala, već Ti!
