Sveti Mucijan – svetac koji je gajio posebnu ljubav prema Mariji
Louis-Joseph – budući brat Mucijan – bio je treće od šestero djece. Njegovi roditelji, vrijedni, marljivi i vjerni ljudi dali su svojoj djeci dubok kršćanski odgoj. U obitelji se svaki dan zajednički ujutro i navečer molilo, svaki dan se pod očevim vodstvom molila i krunica, a djeca su svaku večer polazila na počinak moleći prije toga blagoslov oca i majke.
Tako se nekoć živjelo u dobrim kršćanskim obiteljima, a takav je odgoj djecu posve prožeo da su i ona cijeli svoj život mislila, osjećala i živjela kršćanski. Erazmo Roterdamski, možda najsposobniji duh humanizma i renesanse, s pravom je rekao: »Ništa se čovjeku tako duboko ne usadi u duši kao ono što mu se naglašava u ranoj mladosti.« Stoga je obiteljski odgoj od presudne važnosti za cijelu djetetovu budućnost. U djetinjstvu se odgajaju budući sveci, ali i spremaju kasniji lopovi. To pravilo kao i svako drugo ima iznimaka, no one ga samo potvrđuju.
Svetačku budućnost maloga Mucijana pripremili su njegovi roditelji. Njegov otac nije bio samo dobar kovač željeza već je znao kovati i značaj svoje djece. Njegova majka znala je ne samo dobro primati i podvoriti goste u svojoj gostionici već se je znala zaokupiti i svojom djecom, posvetiti im pažnju i vrijeme. Nije se tužila da ih je previše, da s njima ne može izići na kraj, da nema vremena za djecu i njihov odgoj. Pa ipak, kraj te četice djece i brige za njih poslovi su u obitelji uvijek na vrijeme i mirno bili posvršavani i to bez one bolesne žurbe i nervoze od koje danas toliki boluju pa se ispričavaju da nemaju vremena za rađanje i odgajanje djece.
Mali Luj Josip od malena je pokazivao velik smisao za molitvu. Rado je molio, mnogo je molio i često je molio. Činio je to ne samo sudjelujući u onoj svakidašnjoj obiteljskoj zajedničkoj molitvi već je i samostalno u kutu seoske crkve, bilo u vrtu ili na polju, pa čak i u pivnici kad je gore u gostionici dolazio veći broj gostiju, čekajući naloge svoje majke. Molitva će biti jedna od glavnih značajki njegova života. Ona vuče svoje duboko korijenje iz najranijeg djetinjstva.
1856. kreće njegova pustolovina prema svetosti – pošao je u samostan! On se je zaodjenuo oružjem svjetlosti i obukao u Gospodina Isusa po Mariji, prema kojoj je cijeli život bio izvanredno pobožan, a ona mu je bila put prema Isusu, i po savjesnom obdržavanju redovničkih pravila, koje u zajednici postade poslovično.
Jedan njegov sinovak, kasnije suradnik, pa poglavar i provincijal, dao je o njemu ovo svjedočanstvo: »Prepišite naša Pravila od prvoga do zadnjega, a svaki članak završite riječima: brat Mucijan tu je točku obdržavao cijeli svoj život i ništa nije zavelo tog čovjeka da je prekrši, on nije ispustio nijedno slovo. Tada ćete odmah dobiti najvjerniju sliku časnoga pokojnika…«
Brat Mucijan poslušao je Isusovu opomenu koju nam je pribilježio sv. Luka: »Bdijte, dakle, jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi… Budite pripravni, jer u čas kad i ne mislite Sin čovječji dolazi« (Lk 24,43–44). Njega Gospodinov dolazak nije zatekao nepripravna jer se za nj pripremao cijeli svoj život. Priprava se sastojala u molitvi i radu, u poučavanju djece glazbi i crtanju. Uz to se je dobrovoljno bavio i katehetskim radom, otvarajući mladima blago naše vjere.
Tim je radom učinio toliko dobra da se ono ne može izraziti nikakvim brojkama ni mjerama. O tome svjedoče svi koji su imali sreću da ih je taj sveti brat poučavao. Na koncu svoga života, brat je Mucijan s pobožnošću i zahvalnošću mogao uzdahnuti: »Kako se čovjek osjeća sretan kad se kao ja nalazi na rubu groba, a čitav je život gajio veliku pobožnost prema Gospi!« To je bila prije smrtne stiske njegova posljednja poruka.
