Sv. Leopold Mandić i čudesna ozdravljenja
Za priznavanje svetim Sveta kongregacija u Rimu i sam Sveti Otac papa moraju imati opipljive dokaze. U daljnjem tekstu kratko su opisana dva slučaja koja su izravno pridonijela tomu da se Leopold Bogdan Mandić proglasi svetim
Gospođici Elzi Raimondi iz Cavazzane di Lusia (Rovigo) operirani su u bolnici u Lendinari slijepo crijevo i bruh u preponi 6. lipnja 1944. godine. Dana 16. travnja 1946. učinjen je kirurški zahvat samo istraživačke naravi jer se otkrio teški oblik tuberkulozne upale potrbušnice.
Otpuštena je iz bolnice s beznadnom dijagnozom. U svojoj kući, kada bi samo pokušala ustati ili sjesti u krevetu, padala je u nesvijest. Mjesni župnik govorio joj je o ocu Leopoldu i poticao je da mu se moli. Počela je 30. srpnja, zajedno s drugim osobama, moliti devetnicu. Molila je da joj izmoli ozdravljenje od Gospe del Pilastrello koja se štuje u obližnjem svetištu u Lendinari, a slavi se 12. rujna. Na kraju devetnice Raimondi tvrdi da je vidjela oca Leopolda.
Na njegov upit želi li ozdraviti 12. rujna, odgovorila: “Da, da, želim!” Došao je taj dan, a bolest se pogoršavala. Zaželjela je da je odnesu s ostalim bolesnicima u svetište. Liječnik ju je odmah vratio kući bojeći se za njezin život. Uvečer joj je neki unutarnji glas postojano naređivao da ustane iz kreveta. Konačno je izvršila tu naredbu govoreći prisutnima: “Nisam više bolesna. Ozdravila sam. Jeste li vidjeli oca Leopolda?” U taj je čas stigao liječnik, pregledao ju je odmah i na veliko zaprepaštenje otkrio da je klinički zdrava. Raimondi je odmah poželjela otići u crkvu zahvaliti Bogu, Gospi i ocu Leopoldu koji joj je izmolio ozdravljenje.
To je učinila u pratnji ljudi koji su htjeli vidjeti što će se dogoditi. Ozdravljenica je dugo molila klečeći pred svetohraništem, a potom se pješice vratila kući. Doista jeozdravila i više se nije tužila ni na kakve smetnje. U znak zahvalnosti daljnji je život posvetila brizi za napuštenu djecu u prihvatilištu Mala kuća oca Leopolda u Rovigu.
Gospodina Paola Castelia iz Pagnana di Merata, rođenog 1902., nakon zdrava i radina života iznenada u nedjelju ujutro 4. ožujka 1962. nakon mise zahvatiše teški bolovi u želucu. Liječnik hitne službe ocijenio je slučaj teškim i poslao ga u bolnicu u Merate. Više liječnika mislilo je da je riječ o perforaciji želuca i odlučili su ga odmah operirati. Otkrili su trombozu u predjelu gornje trbušne maramice, s proširenim infarktom tankoga crijeva. Odgodili su operaciju.
Sudbina bolesnika bila je infaustna. Iste večeri podijeljen mu je sakrament bolesničkog pomazanja. Suprotno očekivanju, Casteli je ponovno došao u bolnicu u 2 sata sljedećeg četvrtka. Supruga je odavno štovala oca Leopolda i poticala na to i članove svoje obitelji. Prije no što je muž trebao biti operiran, na potkošulju mu je pribola medaljicu tada već Sluge Božjega i zatim se povukla u kapelu na molitvu.
Molila je puno sve te dane jer je osjećala da će biti uslišana. Četvrte noći bodrila je muža da pokuša zaspati jer nakon operacije nije spavao i u to je stala moliti 12 očenaša. Nije ih niti dovršila kad se njezin muž uznemirio vičući: “Slabo mi je, slabo mi je, umirem!” Zapalila je svjetlo i vidjela oznojenog i na smrt blijedog muža. Ona kaže: “Pomogla sam mu spustiti noge da mu vise s kreveta i stala mu brisati znoj.” Bolesnik je vikao: “Umirem, umirem, ti ne znaš kako me boli!” Imao je bijele oči, ispustio je hropac i prevrnuo se u krevet. Žena je uskliknula: “Gospodine, neka se vrši Tvoja volja!”
U istom trenutku Castelli je progovorio: “Ozdravio sam, ne osjećam više boli.” Ostatak noći proveo je mirno razgovarajući sa suprugom. Ujutro ga je liječnik našao klinički zdrava. Zadržali su ga na promatranju još nekoliko dana, a potom je poslan kući.
Ova ozdravljenja ispitivana su u zasebnim procesima u Padovi, Milanu i Trentu. Podastrti su u Rim velikom vijeću liječnika Svete Stolice koja je pojedine slučajeve ozdravljenja ocijenila “trenutačnim, savršenim, trajnim i neprotumačivim ni na koji prirodan način.”
Teološka komisija smatra spomenute slučajeve pravim čudima i pripisuje ih posredovanju oca Leopolda Bogdana Mandića.
Blaženoga Leopolda Bogdana Mandića papa Ivan Pavao II. proglasio je svetim u nedjelju 16. listopada 1983. godine. Na proslavi proglašenja na Trgu sv. Petra u Rimu bilo je prisutno približno 170.000 ljudi. Sam je Sveti Otac izjavio da još nije nikad vidio toliko naroda na proglašenju svetaca. Usput rečeno, na pogrebu Leopolda Bogdana Mandića u Padovi bilo je približno isto ljudi, a narod je vikao: “Umro je Svetac! – Il Santo!” Bila je to prva takozvana pučka kanonizacija. Sjetimo se samo da je na pogrebu Ivanu Pavlu II. narod vikao: “Il Santo! Subito!”
