Snažno svjedočanstvo vjere: Ne znam kako bi ovo prošli bez vjere. Vjerujem da je naš Jakov na najboljem mogućem mjestu. Na najboljem, kao i svi mališani koji su otišli
Snažno svjedočanstvo vjere: Ne znam kako bi ovo prošli bez vjere. Vjerujem da je naš Jakov na najboljem mogućem mjestu. Na najboljem, kao i svi mališani koji su otišli…
Do trenutka dijagnoze leukemije mlađem od dvojice sinova, obitelj Rubido živjela je mirno u Zagrebu, na način poslijeratne borbe za egzistenciju. Otac strojar, zaposlen, majka, inženjer tekstilnog dizajna, nezaposlena. „Bila su to teška vremena, nije bilo jednostavno, borili smo se svaki dan za život. U Karlovac, u naselje Švarča, preselili smo kada je Ivan imao pet, a Jakov godinu dana. Ondje nam je bilo predivno, naselje malo izdvojeno iz grada, u njemu škola koja se kasnije pokazala kao velika potpora u našoj borbi. Djeca su rasla u predivnom okruženju“, prisjetila se majka Ivančica Rubido, u emisiji Susret Radiopostaje Mir Međugorje.
„Jakovu je pozlilo na ljetovanju, kada je imao 12 godina. Hitno je hospitaliziran u Zadru, posumnjali su na leukemiju, čak su nam rekli da je njegovo stanje toliko teško, da ne znaju kako će nas dopratiti do Zagreba, da mu je život ugrožen… Strašan šok, suze…
Iza vozila hitne od Zadra do Zagreba, moj je suprug cijelim putem vozio raširenih ruku i molio Boga da ga barem još jednom vidi živog. Počelo je teško, mukotrpno i neizvjesno liječenje. Jakovu je dijagnosticirana akutna limfoblastična leukemija. Odmah su nam rekli da spada u kategoriju visokog rizika, njegov je život bio ugrožen. On je to podnosio na jedan nevjerojatan način. Prvo je bio klonuo, kosica mu je ispala, bio je na intenzivnoj, reanimirali su ga… A kad se probudio samo je pjevao, pjevao je cijelo vrijeme svog liječenja, jako puno pjesama sam je smislio, smišljao je priče…
U jednom teškom trenutku, nakon što su se smirili epileptični napadi koje je imao, rekao mi je – mama, nauči me moliti krunicu Božjeg milosrđa jer sam čuo da se ide u raj kad se ta krunica izmoli. Onda smo doslovno između dva epileptična napada molili krunicu Božjeg milosrđa. I kad smo završili rekao je – mama, sad idem u raj!
Jakov je bio poseban, vrlo omiljen među svojim prijateljima, jako duhovit, puno pjevao, bio plesač, zabavljač, bezbroj viceva je znao. To se kasnije u nekim situacijama u bolnici pokazalo iznimno važnim, sačuvao je snagu duha, bio pozitivan u svim teškim situacijama…
Često je tražio molitvu i onda smo molili ono što je znao. U jednom teškom trenutku, nakon što su se smirili epileptični napadi koje je imao, rekao mi je – mama, nauči me moliti krunicu Božjeg milosrđa jer sam čuo da se ide u raj kad se ta krunica izmoli. Onda smo doslovno između dva epileptična napada molili krunicu Božjeg milosrđa. I kad smo završili rekao je – mama, sad idem u raj!“
Moji anđeli
Rekli su mi da bi možda bilo dobro,
da bih trebala vjerovati u vidljive stvari.
Možda slušati poznate pjesme i važne ljude.
Ali, ja vjerujem u nevidljive stvari.
Ja vjerujem u anđele.
Jednom sam upoznala jednog.
Mislila sam da je dječak.
Nosio je zelene oči i široki osmijeh.
Bio je živahan, pjevao je glasno.
Mislila sam da je od ovoga svijeta.
Mislila sam…
A bio je rođen za svjetlost, za visine,
neustrašiv i hrabar do neba je bio,
kao anđeo na zemlji.
Volio je žar života.
„Pusti da uživam“, znao mi je reći.
Mislila sam da je od ovoga svijeta.
Mislila sam…
A, zapravo, bio mi je kratko posuđen.
Volio je kestene, pitu od sira i tiramisu,
bijele rafaelo kuglice.
Ja nisam znala, ali
pjevao je poput anđela.
Smijao se poput anđela,
baš kao još neki koje sam poznavala,
neki koje sam zavoljela.
Nasmijani, prelijepi, veseli…
Neki kao on, tek kratko posuđeni ovom svijetu
da zasvijetle na tren,
da pokažu put.
A sada vraćeni,
vraćeni u svjetlost,
vraćeni u vječnost…
I tako, od ovog svijeta ja vjerujem
u sunčana jutra koja sviću,
vjerujem u cvijet, drvo i vjetar.
Vjerujem u sve male bube koje znaju pravi put.
Ne vjerujem nekima što samo govore.
Vjerujem onima što mole i rade.
Vjerujem rukama što slažu anđele.
Vjerujem u ljubav!
I u moje anđele posuđene iz vječnosti.
Moje ljubljene anđele…
Ivančica Rubido
Liječenje je trajalo 14 mjeseci, umro je 6. listopada 2010. godine.
„Posljednji mjesec dana bio je nevjerojatan. Nakon transplantacije koštane srži i tri mjeseca izolacije imao je izljev krvi u mozak… Zahvatio me paralizirajući strah. Znala sam hodati oko bolnice i glasno govoriti, moliti… Strašno. No bilo je dosta ljudi koji su nam pomagali. Evo baš je danas s nama u Međugorje došla jedna od članica Udruge „Jak kao Jakov“, koja me znala čekati pred bolnicom, staviti u auto i odvesti u molitvenu zajednicu kako bi se oporavila, kako bi idući dan mogla doći u bolnicu, a da Jakov ne vidi naš užasan strah, našu bol, suze. S druge strane, on se trudio da nas razveseli“ rekla je Ivančica Rubido, koja je nakon sinove smrti osnovala udrugu „Jak kao Jakov“, koja pomaže obiteljima djece oboljele od malignih bolesti..
U Međugorje smo suprug i ja dolazili naizmjence, jer je jedno uvijek bilo pored njega. Bila su to jako teška putovanja, ali su nas ohrabrivala. Molili smo za Jakova. Penjala sam se uz Križevac noseći njegovu sliku i plakala.
„Kad god bi došli u bolnicu, on je imao nešto za nas – pjesmu, priču, kao da je želio reći ja sam dobro. Danas imamo slikovnice koje su napisane po Jakovovim pričama. Ni suprug ni ja nismo očekivali da će Jakov umrijeti, bez obzira koliko je bilo loše njegovo stanje. Vjerovali smo da će biti dobro. Gledali smo ga priključenog na nekoliko aparata, njegovo strašno mučenje…
U Međugorje smo suprug i ja dolazili naizmjence, jer je jedno uvijek bilo pored njega. Bila su to jako teška putovanja, ali su nas ohrabrivala. Molili smo za Jakova. Penjala sam se uz Križevac noseći njegovu sliku i plakala.“
A kartu za Međugorje, koju su imali za jesen iskoristila je, kako se kasnije pokazalo, pet dana prije njegove smrti. „U jednom trenutku rekla sam suprugu – sutra idem u Međugorje. Putovala sam noću s našom molitvenom zajednicom. Ujutro smo se penjali uz Križevac. Bio je sunčan dan, a meni je sve bilo potpuno crno. Nisam vidjela svoje stope, kuda hodam. I samo suze, Jakovova slika… Kada smo se spustili dolje bila je ispovijed. To me je tješilo jer me zadnji put svećenik tješio. Rekao je – ništa vi ne brinite, ovo je crkva svetog Jakova i mi ćemo moliti za vašeg Jakova, on će biti dobro.
S tom sam nadom i tada išla na ispovijed. Dogodilo se da sam opet stupila pred istog starijeg svećenika, koji me za proteklog hodočašća neopisivo utješio. Kad sam došla do njega, počela sam strašno plakati i pričati kako je Jakov u teškom stanju, kako molim za pomoć… On me slušao, slušao i u jednom trenutku jako glasno mi je rekao DOSTA! Rekao je – DOSTA, STANITE. Vaš je Jakov dobio sve bitke na ovom svijetu i sve ratove, on je pobjednik nad pobjednicima. On zaslužuje spasenje, a vi ga morate pustiti. Morate ga pustiti da ide kud mora ići.
Četiri mjeseca nakon Jakovovog odlaska osnovana je udruga. Puno, puno ljudi bilo je tada oko nas.
Tada ga nisam razumjela. Plakala sam i nakon ispovijedi i bila u strašnom stanju. Kuda ga moram pustiti, kuda on mora ići… Mislila sam da neću uspjet oka sklopiti iduće noći, međutim prespavala sam cijelu noć. Ujutro kad sam se probudila – mir je bio u mom srcu, neopisiv mir. Ne mogu reći radost, ali mir, apsolutni mir. U povratku svi smo u autobusu moli za Jakova. I još se nešto dogodilo u toj noći u Međugorju, kad sam se budila, kako smo mi u autobusu puno pjevali, u moju svijest dolazile su pjesme, glava mi se tresla od pjesama: Mir, daruj nam mir; Marijo, Marijo…
Po povratku u Karlovac, kada smo otišli u bolnicu rekla sam suprugu da ide vani jer ja sada moram pjevati Jakovu. Sjedila sam pored njega i bez prestanka pjevala, nisam mogla prestat pjevati. On je nama pjevao cijelo vrijeme svog liječenja, a ja sam njemu pjevala zadnja dva dana, stalno, do te mjere da su u susjednim sobama pitali – koji to radio svira. To je bilo jače od mene. Na njegovom pogrebu, opet sam pjevala. Nisam si mogla pomoći, opet sam pjevala.
Četiri mjeseca nakon Jakovovog odlaska osnovana je udruga. Puno, puno ljudi bilo je tada oko nas. Njegova škola koju je toliko volio, ravnateljica, koja je s nama i na ovom hodočašću, razrednik, mnogi profesori, mnogi prijatelji… Osnovali smo udrugu sa željom da pomognemo, budući da smo dobro znali probleme obitelji onih koji su na liječenju, naročito socijalne probleme. I željeli smo pomoći tim obiteljima. Danas nakon 14 godina udruga ima gotovo 500 djece iz cijele Hrvatske i BiH. Na ovo hodočašće došla su naša djeca iz cijele Hrvatske, naše obitelji – naša sretno izliječena djeca, naši roditelji čije su djeca otišla poput Jakova i naši volonteri koji pomažu kroz sve ove godine“ rekla nam je Ivančica.
„Neopisiva je bol za djetetom, ali Udruga nije nastala zbog boli nego zbog neopisive snage i ljubavi koju je Jakov ostavio“ govori majka naglašavajući kako je ta snaga od Boga.
Vjerujem da nas je Gospa na neki način zagrlila. I da nas je nosila kroz Jakovov odlazak, kroz vrijeme kad je preminuo, kroz vrijeme kad je trebalo živjeti bol, koja, teško je razumjeti, nije bila bol nego jedna svetost.
„Jakov je imao veliku želju da kada se izliječi posjetimo njegove prijatelje iz bolnice, u Dalmaciji – Zadru, Splitu, Makarskoj te onda svi zajedno dođemo u Međugorje. Obećala sam mu da ćemo ići u Međugorje. I cijelo vrijeme, svih ovih 14 godina, čekala sam da s ljudima iz naše udruge dođem u Međugorje. Pun je autobus djece koja su se liječila u vrijeme Jakova, djece koja su se kasnije liječila, došli su sa svojim obiteljima, s nama su roditelji djece koja su umrla, naši volonteri. Presretni smo“ reći će majka koja se i sama više od godinu dana bori s karcinomom dojke. Ali u prvom planu je i dalje njezin sin i svi drugi ljudi u potrebama, silno radosni zbog dolaska u Međugorje.
„Vjerujem da nas je Gospa na neki način zagrlila. I da nas je nosila kroz Jakovov odlazak, kroz vrijeme kad je preminuo, kroz vrijeme kad je trebalo živjeti bol, koja, teško je razumjeti, nije bila bol nego jedna svetost. Moj suprug kaže da je dječji onkološki hematološki odjel, gdje djeca prolaze najveće muke – jedno od najsvetijih mjesta koje čovjek može zamisliti.
Ne znam kako bi ovo prošli bez vjere. Vjerujem da je naš Jakov na najboljem mogućem mjestu. Na najboljem, kao i svi mališani koji su otišli“ uvjerena je Ivančica Rubido, koja im je napisala i posvetila knjigu Pod svjetlom anđela.
A Jakov je u jednoj svoj pjesmi rekao:
„Vi ste cijelo vrijeme tu, u mom srcu,
a kad se toga sjetim
preko svega zla što me priječi
do cilja ja preletim.“
Cijeli razgovor poslušajte u emisiji Susret YouTube kanalu.
