“Rekao sam Isusu da nemam ni tatu ni mamu i da nemam kud. A onda mi je Isus rekao da mogu ostati tamo s njim”
“Dječak mi je ispričao cijelu priču koju smo upravo ispričali, ali je napravio svoj kraj: ‘Kad je Marija stavila Isusa u jaslice, Isus me pogledao i pitao me imam li kamo otići. Rekao sam Isusu da nemam, da nemam ni tatu ni mamu i da nemam kud. A onda mi je Isus rekao da mogu ostati tamo s njim’”.
María García de Fleury iz Venezuele, sociologinja je s diplomom religiozne pedagogije i predsjednica svjetskog apostolata Naše Gospe od Coromota, ispričala je priču koju je doživjela iz prve ruke, a koja nas poziva na razmišljanje o našem odnosu s Djetetom koje će biti rođen u Božiću.
“Otišli smo u sirotište koje se zove Casa Hogar de Niños, u Sabaneti, Hatillo. U tom smo sirotištu zatekli mnogo djece iz naše zemlje, ali i useljenika. U nekim slučajevima, poput onog našeg protagonista, djeca su još uvijek na svojim tijelima nosila tragove udaraca koje su primili prije nego što su tamo stigli.”
María je objasnila zašto je otišla tamo.
“Išli smo s namjerom da im ispričamo priču o Božiću. Počeli smo razgovarati o Mariji, Josipu, kako su stigli u Betlehem i kako su se, ne nalazeći mjesta u gostionicama, morali smjestiti u štalicu da se obrane od noćne hladnoće. I kako se tamo, između magarca i vola, rodilo dijete Isus i stavljeno u jasle“.
Ono što se zatim dogodilo bilo je poput božićne priče.
“Djeca i zaposlenici vrlo su pažljivo slušali svaku riječ. Kad smo završili priču, svakom smo djetetu dali tri komada kartona da napravi jaslice, kvadrat papira od žute salvete da napravi pruge koje će simulirati slamu i komad platna od stare flanelske košulje od kojeg će napraviti pokrivač koji bi mogao ugrijati Dijete Isusa. I također komad smeđeg filca za izrezivanje figure djeteta”.
“Dok su radili, prošla sam pored stolova i iznenadila se ispred Andrésa, šestogodišnjeg dječaka. U Andrésovom krevetiću nije bilo samo jedno dijete, već dvoje. Pa sam ga pitala ‘Zašto je dvoje djece u krevetiću?’”
I stigao je dječakov iznenađujući odgovor:
“Dječak mi je ispričao cijelu priču koju smo upravo ispričali, ali je napravio svoj kraj: ‘Kad je Marija stavila Isusa u jaslice, Isus me pogledao i pitao me imam li kamo otići. Rekao sam mu da nemam, da nemam ni tatu ni mamu i da nemam kud. A onda mi je Isus rekao da mogu ostati tamo s njim’”.
Dječak je nastavio razgovarati s Maríom.
“’Rekao sam Isusu da ne mogu jer mu nisam imao nikakav dar za ponuditi, ali sam želio ostati s njim, pa sam mislio da je dobar dar dati mu svoju toplinu. Pitao sam ga:
‘Isuse, ako ti dam toplinu, je li to dobar dar za tebe?’ A Isus mi je odgovorio: ‘Ako mi daš toplinu, bit će to najbolji dar koji sam ikada dobio’. Zbog toga sam se smjestio s njim u krevetić. A onda me Isus pogledao i rekao: ‘Možeš ostati ovdje zauvijek!’”.
Za Mariju je ono što je dječak ispričao bilo puno više od priče iz djetinjstva. Bilo je to nešto što je dirnulo srce, neočekivana božićna lekcija.
“Kad je završio svoju priču, oči malog Andrésa su zasjale, a suze su mu ovlažile obraze. Poznavao je Nekoga tko ga nikada ne bi napustio, niti zlostavljao. Netko tko će mu dati sigurnost, ljubav i povjerenje. Netko tko će biti s njim zauvijek.”
“I naučila sam”, kaže María, “da se ne računaju stvari koje imaš u životu, već ljudi koji te prate. To je ono što je stvarno važno.”
Ovog Božića tražimo prijateljstvo s Bogom, prijateljem koji nikad ne izdaje.
