Put k Isusu kroz bolest i patnju: Prije nego što je moj otac umro od raka, pitala sam ga – “Tata, vjeruješ li u vječni život?”
Put k Isusu kroz bolest i patnju: Prije nego što je moj otac umro od raka, pitala sam ga – “Tata, vjeruješ li u vječni život?”
Sara Capobianchi priču o svojim roditeljima Faustu i Fiorelli podijelila je na portalu Aleteia.org kako bi “podijelila malo svjedočanstvo vjere i ljubavi koju su dali – prije svega meni, a potom i svima oko nas”.
Kad bih morao sažeti ono što je Sara podijelila sa mnom preko telefona, rekao bih “vječni život”. Evo dijela našeg razgovora.
Aleteia: Sara, možeš li se predstaviti? Zovem se Sara, imam 30 godina. Ja sam drugo od troje djece. Radim kao poštanski prijevoznik i diplomirala sam jezike. Htjela sam ispričati priču o svojim roditeljima kako bih dala malo svjedočanstvo vjere, da bih odala slavu Bogu.
Moji roditelji su bili Fausto i Fiorella. Vjenčali su se 1987. godine u Rimu, gradu u kojem živimo, kada su imali 23 godine. Godinu dana nakon braka dobili su djevojčicu Ambru, koja je umrla nakon samo 4 mjeseca života zbog genetskih malformacija.
A onda smo se rodili moj brat Alessio i ja. Moji roditelji potječu iz kršćanskih obitelji, ali nisu bili kršćani; na misu smo išli samo blagdanima. Ali Bog, koji je dobri Bog, pozvao ih je k sebi kroz bolni događaj: kroz bolest moje majke.
Kad ti se mama razboljela? Mama je 2001. otkrila da ima maligni tumor na mozgu. Liječnici su joj dali samo nekoliko mjeseci života. Očaj se proširio našom kućom i obuzeo moje roditelje. Jedina želja moje majke bila je da nas djeca, koja smo tada imala 10 i 5 godina, vidi kako rastemo.
Tijekom tog razdoblja tuge, obeshrabrenja i tjeskobe, moje roditelje su neki njihovi prijatelji pozvali da slušaju neke kateheze u crkvi, koje su se bavile nadom i vjerom. Moj otac je otišao prvi, a nedugo zatim i moja majka. Tako su se približili Bogu i krenuli na duhovno putovanje (Neokatekumenski put, ur.).
Što se dogodilo nakon što joj je dijagnosticiran rak? Nije joj se davala nada. Specijalisti koji su je liječili rekli su da je tumor neoperabilan i da, nažalost, ne mogu ništa učiniti. Moji roditelji nisu odustajali; nisu mogli odustati. Za moju majku, pomisao da nas napusti bila je mučna.
Još smo bili djeca i njoj je trebalo više vremena. Moj otac uspio je pronaći liječnika u sjevernoj Italiji koji ju je bio spreman operirati. Mama je podvrgnuta operaciji, koja je Božjom milošću prošla dobro, a Gospodin joj je dao još 15 godina života.
Bog je prihvatio njezinu želju da nas vidi kako odrastamo, a unatoč raznim poteškoćama i problemima uzrokovanim bolešću, moja majka nikada nije prestala vjerovati i ići u Crkvu.
Kakav vam je dar ostavilo njezino svjedočanstvo? Sjećam se da kada su moji roditelji otišli na sjever na liječenje moje majke, često bi im se pridružila i neka braća iz njihove zajednice da ih podrže: ta je bliskost jako impresionirala našu rodbinu. Tata i ja cijeli smo život bili usredotočeni na brigu o njoj, sve do kraja, sve dok se moja mama Fiorella nije vratila u Očevu kuću 2014.
Njezin je sprovod bio veliko slavlje. Ljubav Božja i cijela Crkva podupirala nas je uvijek, kako tijekom njezine bolesti tako i u trenutku smrti. Bog mi je dopustio da ga upoznam kroz ovo bolno iskustvo, kako bih mogla svjedočiti da On ne spašava od patnje nego u patnji, i ne štiti nas od smrti nego u smrti, nikada ne napuštajući vas.
Bog je s nama bez obzira što nam se događa. I ovo je bio podsjetnik za mog oca kada je saznao da je i on bolestan.
Kada je tvoj tata počeo da se razbolijeva? 2019. tati je dijagnosticiran rak debelog crijeva. Unatoč dvije operacije kojima je bio podvrgnut i raznim tretmanima koje je imao, bolest je napredovala dovoljno brzo da se proširila njegovim tijelom. Kad mi je liječnik rekao da tati ima još samo nekoliko tjedana života, moja se vjera pokolebala.
Apsolutno sam mu morala reći da mu je ostalo jako malo vremena. Htjela sam da se spremi. Tako sam tog dana, prije nego što sam mu rekao što mi je liječnik rekao, otišao do njega — vjerojatno je već bio svjestan svega — i postavila sam mu pitanje koje mi je bilo jako važno.
Pitala sam ga: “Tata, vjeruješ li u vječni život?” A on mi je odgovorio: “Da, vjerujem.” Rekao je to snažnim, odlučnim, ozbiljnim tonom. Tek tada sam mu mogla reći cijelu vijest.
Kako ste se nosili s posljednjim trenucima njegova života? Bila sam sigurna u njegovu vjeru. Bila sam sigurna da je tata, unatoč svemu, mislio da je “Bog učinio sve kako treba u njegovom životu”. Posljednji dani provedeni zajedno s njim u molitvi bili su za mene neizmjerni darovi koje ću zauvijek čuvati u svom srcu.
Najljepše naslijeđe, najdragocjenije dobro koje mi je prenio je ovo: vjera. Gospodin mi je dopustio da do kraja ostanem uz tatu, dok se, okružen ljubavlju, u svibnju 2021. godine, nije vratio u kuću Očevu, gdje su ga, sigurna sam, čekale mama i sestra.
Njegov je sprovod također bio veliko slavlje. Tata je svojim životom dirnuo srca mnogih ljudi koji su bili tamo. Ispovijedanje vjeroispovijesti koje se pjevalo u crkvi bilo je pečat cijele ove priče. Možda se čini da je to samo tužna priča, puna patnje i smrti, ali u stvarnosti, usred svega toga, uvijek je blistala neizmjerna Božja ljubav koja nas nikada nije napustila i nikada neće.
Nadam se da ću ovim malim svjedočanstvom dati malo hrabrosti svima koji se osjećaju shrvani životom. Hrabro! Gospodin je s nama. Zauvijek.
