Čudesno svjedočanstvo: “Privio sam se u Gospodinov zagrljaj, Gospodin je ne samo izliječio moje tijelo, već…
Dugo putovanje obraćenja i milosti pomoglo je ovom paru da prođe kroz razornu nesreću. “Bio sam spreman i svjestan da je možda došlo moje vrijeme. Zamolio sam svećenika da mi udijeli sakrament bolesničkog pomazanja. U tim trenucima boli privio sam se u Gospodinov zagrljaj. Osjetio sam Božju ljubav kao nikada prije. Gospodin je radio na mom srcu, omekšao ga i učinio me poslušnijim. Gospodin je ne samo izliječio moje tijelo, već je moje kameno srce pretvorio u srce od mesa. ” Svjedočanstvo obraćenja i vjere ovog bračnog para donosimo u nastavku.
Dugo putovanje obraćenja i milosti pomoglo je ovom paru da prođe kroz razornu nesreću, piše Aleteia.
Jacqueline (68) i Roger (69) u braku su 47 godina. Imaju četvero djece i sedmero unučadi, a žive u Švicarskoj. Podijelili su s nama Rogerov dug put obraćenja, koji im je pomogao da izliječe svoju vezu u paru i prevladaju ozbiljnu nesreću na poslu.
Ni Jacqueline ni Roger nisu imali lako djetinjstvo. Jacqueline je izgubila roditelje zbog bolesti u dobi od 13 godina. Najmlađa od svoje braće i sestara odrasla je na obiteljskoj farmi, zajedno s devetero braće i sestara. Odgojena u katoličkoj vjeri, Jacqueline se sjeća kako je s obitelji molila krunicu. Kad je imala 17 godina, grom je pogodio farmu i uništio je. U to se mračno vrijeme okrenula Bogu. “Sve smo izgubili. Nisam se imala na što osloniti, osim na Boga. Primajući sakramente, pronašla sam oazu mira. Još nisam osobno u srcu susrela Boga, ali bila sam uvjerena da je On prisutan.”
Što se tiče Rogera, odrastao je pod krovom oca nasilnika i depresivne majke. Ponavljali su mu da je neželjeno dijete. Bilo je to okrutno okruženje za dječačića. “Nisam opravdao očekivanja svojih roditelja. Više bi voljeli uzorno dijete. Trebao sam biti voljen, prepoznat i prihvaćen onakav kakav sam bio ”, razmišlja Roger.
Ta je situacija stvorila klimu obiteljskog nasilja i akademskog neuspjeha. Roger je u potpunosti odbacio Boga i vjeru. “Kako može postojati tako okrutan Bog?” mislio je. Postao je zrakoplovni mehaničar, a Jacqueline je radila u bolnici. Upoznali su se u 18. godini i kažu da je to bila ljubav na prvi pogled. Vjenčali su se 1974.
Oženio sam se u Crkvi samo kako bih udovoljio Jacqueline.
Prvu su kćer dočekali godinu dana kasnije. Nekoliko mjeseci nakon poroda, Jacqueline je pala u duboku depresiju. “Osjećala sam se izgubljeno, napušteno”, prisjeća se. Na poziv prijateljice pridružila se molitvenoj skupini i to joj je promijenilo život. „Molitvom ove braće i sestara Bog me izliječio od moje depresije. Moja je vjera malo po malo rasla. Osobno sam upoznala Isusa u svom srcu. Osjetio sam da me Bog voli i to je sve promijenilo. Više ne patim. Živim s osjećajem mira i unutarnje radosti.”
(Vrlo) jeftin odmor
Dok je Jacqueline nastavila puniti baterije svojom molitvenom skupinom, Roger je bio daleko od toga da je podržava ili prati. “Mislio sam da je moja supruga previše pobožna”, prisjeća se.
“Je li se željela udati za Gospoda? Osjetio sam da mi izmiče, da se udaljava. Vršila je veliki pritisak na mene: ‘Zašto ne dođeš u molitvenu skupinu? Na misu? ’Ali htio sam da moje putovanje bude moje, a ne da mi ona zapovijeda.” Međutim, jednog ljeta Roger je pristao sudjelovati u povlačenju u samoću za parove. “Mislio sam da je to jeftin odmor”, priznaje. I to je doista bilo vrlo dobro, s obzirom na sve plodove koje je urodilo. Ta je odluka bila prva iskra.
Otkrio sam pravu sliku Oca kroz svetog Josipa. Tada sam ponovno počeo prakticirati vjeru.
Njegova je vjera potvrđena na hodočašću u Lisieux 1992. godine, za njegov 40. rođendan – prigodom kojom je primio posebne milosti. Između ostalih, vidio je ono što je smatrao znakom na podu sobe Sv. Tereze u Les Buissonnets: “Na podu se pojavio svjetleći križ. Dok sam razmišljao o tome, ispunio me mir. Okrenuo sam se govoreći sebi: ‘To je sunce koje se odražava na zemlji.’ Na moje veliko iznenađenje, vani je padala kiša. ” Upravo je u Lisieuxu upoznao svećenika koji će mu postati duhovni vodič dugi niz godina.
“Sve je ovo za mene bio početak mog obraćenja, u vrijeme kad sam bio vrlo strog prema sebi i prema svojoj supruzi. Nisam prihvatio nikakve primjedbe, a bio sam vrlo autoritaran, nije bilo lako za živjeti sa mnom”- priznaje.
“Naš život u paru bio je složen”, potvrđuje Jacqueline. Oboje su imali snažne karaktere, a njihove riječi nisu uvijek bile dobro birane. “Sve do dana kad je moje tijelo reklo da prestaje funkcionirati”, objašnjava Jacqueline. Osjetila je jaku bol u živčanim završetcima koja joj je onemogućavala spavanje. Jedne je noći odlučila probuditi Rogera i zamolila ga da moli s njom.
“Podijelili smo što se događa u meni. Roger je postao svjestan da ne prihvaća moja ograničenja. Zajedno smo molili Gospodina za milost oproštenja jedno drugome. U tom trenutku nestala je sva moja bol i tjeskoba. ” Od tada su njihovi bračni odnosi postajali smireniji i čistiji.
Nesreća
Život Jacqueline i Rogera promijenio se 4. prosinca 2001., kada je Roger preživio strašnu nesreću na svom radnom mjestu. Betonski blok od 500 kg odlomio se pet metara od tla i udario Rogerovu nogu, zgnječivši ga.
Helikopterom je prebačen u bolnicu i podvrgnut je 12 sati operacije kako bi pokušao rekonstruirati nogu. Međutim, šest dana kasnije prevladala je gangrena i sepsa. Njegovo je stanje bilo kritično. Liječnici su mu odlučili amputirati nogu. “Bio sam spreman i svjestan da je možda došlo moje vrijeme. Zamolio sam svećenika da mi udijeli sakrament bolesničkog pomazanja. U tim trenucima boli privio sam se u Gospodinov zagrljaj ”, sjeća se.
U tim trenucima boli privio sam se u Gospodinov zagrljaj ”, sjeća se.
Nakon mnogo tjedana rehabilitacije, Roger je počeo proučavati ljudske resurse u upravljanju osobljem. Sedam mjeseci nakon nesreće, zauzeo je novu poziciju na uzletištu i procvjetao upravljajući sa 70 zaposlenika.
“Svakog bih jutra dolazio u ured pola sata ranije i povjeravao svoj dan Djevici Mariji. Zamolio bih je da mi da prave riječi za moje sastanke s mojim zaposlenicima. Mnogi su zaposlenici dolazili u moj ured kako bi sa mnom podijelili svoje obiteljske ili profesionalne brige. S vremenom su mi nadjenuli nadimak Brat Roger ”, kaže sa smiješkom.
Osvrćući se na ovu dramatičnu epizodu u svom životu, Roger prepoznaje da je nesreća bila korisna za njegovo osobno obraćenje. Prisililo ga je da pusti, prihvati da više ne može sve sam, da se pusti voljeti i živjeti.
“Osjetio sam Božju ljubav kao nikada prije. Gospodin je radio na mom srcu, omekšao ga i učinio me poslušnijim. Gospodin je ne samo izliječio moje tijelo, već je moje kameno srce pretvorio u srce od mesa. “
