Pričest na usta ili na ruku: Svećenik objašnjava kako pravilno primiti svetu pričest
Mnogi vjernici često se pitaju je li ispravnije primiti svetu pričest na ruku ili na usta. Na to pitanje odgovorio je fra Josip Stanić, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije i župni vikar u Međugorju, istaknuvši kako su oba oblika primanja pričesti dopuštena.
Fra Josip je pojasnio da pričest na ruku nije nikakva novotarija, nego povijesno gledano jedan od prvih oblika pričešćivanja. Posebno je naglasio da vjernik svetu pričest treba primiti dostojanstveno, u stanju milosti, s vjerom u stvarnu Kristovu prisutnost i s poštovanjem prema zajedništvu Crkve.
”Meni osobno smeta kad vidim vjernike koji pričest primaju na ruku. Zašto se pričest daje na ruku?”, pitanje je slušateljice emisije ‘Pitajte svećenika’- Radio postaje Mir Međugorje kojoj je odgovor dao fra Josip Stanić, koji je početku izravno odgovorio kako su oba oblika primanja pričesti i na ruku i na usta dopuštena, a onda je pojasnio i razmišljanje nekih vjernika koji smatraju kako je ”primanje pričesti na ruku novotarija i zapravo izraz nedostatka poštovanja prema Tijelu Kristovu”, ali ih je fra Josip ispravio.
”Ako bismo gledali povijesno, liturgija bi nas u tome mišljenju ispravila, jer zapravo sve do 9. stoljeća pričest na ruku je bio jedini oblik pričešćivanja i tada nisu postojale hostije u današnjem obliku nego se radilo o euharistijskom kruhu. Crkveni su oci čak ruke koje su u stavu primanja pričesti nazivali tronom za kralja. I same Isusove riječi s posljednje večere ‘uzmite i jedite’ govore o uzimanju rukom. Tako da to po sebi nije nikakva novotarija, nego kako vidimo zapravo prvi oblik pričešćivanja. Međutim, nama nije cilj imitirati bilo koje razdoblje iz crkvene povijesti. Kasnije, u 11. stoljeću pa nadalje, počele su se koristiti hostije nalik hostijama koje mi danas imamo, i zbog duhovnosti koja je išla u drugom smjeru vjernici su se počeli sve rjeđe pričešćivati, a tada bi se ta pričest primala na koljenima, na usta i stalno se isticala nedostojnost čovjeka pred primanjem euharistije. I onda je ta pobožnost s vremenom preuzela dominantnu ulogu i zato se do naših vremena pretežno prenijelo pričešćivanje na usta i taj osjećaj nedostojnosti pred darom euharistije, koji je naravno utjecao na liturgijsku praksu”, kazao je fra Josip Stanić, ponavljajući kako su danas zastupljeni i jedan i drugi oblik te da su oba dopušteni, a posebno je pojasnio na koji način pravilno primiti pričest na ruku.
”Primjerice, ako se misa slavi vani, a vjetrovito je, prilično je nezgodno primati, odnosno dijeliti pričest na ruku zato što je opasnost da vjetar odnese hostije, da onemogući dostojanstveno primanje pričesti.
Najispravnije bi bilo ispružiti, ako je netko dešnjak, ispružiti dlan lijeve ruke, a desnu ruku staviti ispod i onda kad svećenik položi hostiju na lijevu ruku, desnom rukom uzeti hostiju i pričestiti se, i to učiniti uvijek ispred svećenika, nikada ne odlaziti prije nego se hostija konzumira. Važno je također pripaziti da slučajno ne bi koja čestica posvećene hostije ostala na ruci i tako se obeščastila, nego onda treba i to konzumirati. I važno je znati kad svećenik kaže ‘Tijelo Kristovo’ da to označuje stvarnu nazočnost Gospodinovu i da onda svakako trebamo i s tom sviješću i u vjeri sa svojim odgovorom ‘Amen’, dolično primiti euharistiju. Naravno, uvjeti su uvijek da smo u stanju milosti, odnosno da nemamo teškoga grijeha”, kazao je fra Josip Stanić pa za pojasnio kako pričest često, ponajviše zbog nedostatka liturgijske pouke, shvaćamo kao intimni čin pojedinca u odnosu s Isusom, što je, kako je rekao, jedan važan čin euharistije, ali…
”Euharistija označuje zajedništvo i o tome nam govori Sveto pismo. Iako mnogi jedno smo tijelo. Mi pričešćujući se postajemo jedno u Kristu. Mislim da je ta dimenzija zajedništva u nas veoma zanemarena i onda se to može vidjeti i iz načina našeg pričešćivanja i ophođenja jednih prema drugima”, kazao je fra Josip pa naveo i jedan primjer.
”Ako je meni najvažnije da u mnoštvu ljudi kleknem, primim pričest, zatvorim oči i onda ostanem na istome mjestu, a drugi ne mogu ni pristupiti do svećenika, onda ja nisam shvatio zajedništvo. Onda nisam shvatio da moje pričešćivanje treba načiniti mjesto drugome, da onda ja trebam omogućiti drugome da i on primi Isusa. Da onda trebam dopustiti da mi ta pričest stalno sve više otvara oči za drugoga, a ne da mi sve više zatvara oči za drugoga, da me izolira od drugih, da me uvodi u neki moj svijet u kojemu se onda događa nerijetko i paradoks, da onda gledam iz neke osuđivačke perspektive one koji možda ne čine onako kako ja činim”, osvrnuo se na kraju emisije fra Josip Stanić kratko i na euharistijsku duhovnost.
